Da ste zdravo, moji zanatnici marni,
I nek su vam zlatne ruke zaposlene!
Kremeni mi čvrsti, srcem milodarni,
Vi, ljudine moje, reske i poštene!
Vijek vas gledam kako znojem lica svoga
Svoj tečete krušac – muku svakidanju –
Pa da Bog vas živi ispod krova toga,
Gdje melema ima svakom uzdisanju…
Davno to je bilo, kad sam ko šiparac
Trčkao po mračnim vašim uglovima;
Važan majstor mudri, zaburmućen starac,
Vikao bi: – Đikni, još cipela ima! –
… E, moj starče sijedi, kad za vruća dana
Saplitasmo zamke na jad mušjeg roda, –
Pa hvatasmo uvijek “mušjeg kapetana”,
Ali “mušjeg cara” – nikad ni za Boga!
U pô sobe nešto visjelo ko lampa,
Ispod nje bi važno kritikovo gazda
Što odsudna reče zagrebačka štampa – –
Stari majstor Vale – oporbenjak vazda –
Dobričina meka, srca puna šale,
Pri saborskim samo plani izborima;
Uvrh nosa zapni tada naočale,
Sveđ vičući: “Sad je De profundis – njima!”
I dok starac viči, spremala bi stara
Izborniku hlače i kravatu novu;
A kad dođi starac od izbornih žara,
Bog bi znao zašto, psovo bi “Jehovu”!
To je išlo redom, dokle jednoć, eto,
Kad je psovo Vale mater “rezultatu”,
Progovori stara: – Pusti k bijesu sve to,
Mato rad bi Jelu, Jela rad bi Matu! –
Uz sve, “što nam život naopako plovi”,
Rekao je Vale: “Nek je, Bog što hoće!
Mi smo ljudi stari, vi ste ljudi novi,
A dječici vašoj bolji danak doć će!” –
I, sa ovim malim proročkim dodatkom,
Blagoslov im dao – poslije djedom posto;
Unučadi smeta u spavanju slatkom –
Uopće je u svem oporbenjak osto!
Tek podveče ‘vako, pošta kad donese
Iz Zagreba bijela novine za Valu,
Razmota ih starac… ruka mu se trese,
O “gospodskom” nešto sve gunđa “skandalu”!
– “Batina im treba!” – sve se nešto srdi
Svoj čitajuć žurnal, i oglase pače;
I ustaje trudno Jakobinac tvrdi,
Unuka si čuje gdje za djedom plače…
Pak ga tako ljuljka i sve usput mrsi:
Trebalo bi svima nogom nešto dati!
Pa dremucka s čedom na staračkih prsih
I ne čuje Matu s Jelom ispred vrati’.
Stisnuli se tamo, šapću neku muku:
O porezu nešto… Bog da sami znade;
… Kroz polumrak vide jednu suhu ruku,
Što proročki nekad blagoslov im dade!
Vienac, 1885.
Odgovori