I.
Što se muti carski Beč?
Dođe l’ kuma kuga?
Repatica duga?
O sudnjem li danu riječ?
Nit mu prijeti turski gnjus,
Nit je blizu ljuti Prus;
Ali plaha vreva
Tužne psalme pjeva;
Građan, seljak, velikaš,
Dršćuć šapću očenaš,
Svud je graje, vike:
Joj po naše kike!
No u jedan hip
Baš na sveti kip
Usred trga
Svemu svijetu tu na oči
Mala kvrga,
Suh krojačić munjom skoči.
Prašan, blatan, naopako,
Taj prozbori svijetu ‘vako:
“Braćo, ljudi, čujte,
Onda jadikujte!
Jučer mrakom baš za poslom
U seoce izvan grada,
S tovarenim iđah oslom,
Os’o naprijed, ja odzada.
Mjerim, mislim, mozgam, brojim
Što da krpam, što da skrojim;
Bum! zaori duga puška
Nakraj ceste iz grmuška,
To vam moga sivca žac,
K bijesu ludi magarac!
Šibaj i ja! Al’ o Bože!
Ne iznesoh cijele kože.
Šest me popa ljutih šaka,
Kao tvrdo gvožđe svaka.
Jure sa mnom vrazi, jure,
Doniješe me međ’ pandure,
Zbogom, svijete bijeli,
Igle, škare, ‘ajd’ na klin,
Moja duša veli:
Smiluj mi se, Božji sin!
Staviše me polumrtva
U zelenu travu;
Tude ležah bijedna žrtva,
Ni da maknem glavu,
Ležah mirno,
Pa sam žmirn’o,
Što ti bijesi rade;
Lijepe vam parade!
Mrka četa tude sjedi,
Svi crveni kao rak;
Žarka vatra baš u srijedi
U ponoćni liže zrak,
Od dva hvata piju lule,
Svi veliki kao kule,
Ražanj im je čačkalica,
Kao vrazi crna lica,
A pod nosom hulje mrke
Kao koplje nose brke,
Sjede – sjede – bulje oči.
Gle! tu jedan divljak skoči:
‘Oj junaci, gdje su gajde?
Juh! nek teče rujno vino,
Svi u kolo, braćo, ‘ajde!
Na noge se, omladino!’
Udri kolo – zemlja ječi,
Zvuče gajde – toka zveči,
Pandur pije, ijujuče,
U kolo me bocka, vuče,
‘Skoči, mòre igloviću!’ –
Riknu jedna crven-kapa –
‘Jer te drukče, fini ‘tiću…’
– Mene odmah pusti sapa –
‘… Spržih za pečenku
Našem vođi Trenku!’
Igram kolo, pa se vijem,
Skačem bolan, pušim, pijem,
Al’ su vrazi nagli
Pa se mene smagli.
Tad zaviknu velik zijan:
‘Jarčeviću, laku noć!
Sada možeš kući poć,
Jer si, mòre kruto pijan.’
Ja vam digoh odmah skut
I pod brze noge put!
Mnogoput nas Bog pokar’o,
Kuga jela, Turčin har’o;
Ali Turčin, Lutor, Hus,
Sve je prema tomu brus!
Ti Hrvati paklovići,
Grabežljivi crventići,
U Beč isti još će doć,
Neće minut dan i noć;
Al’ štoviše – čujte bijedu:
Ti Hrvati djecu jedu!”
Nato cijeli Beč zajec’o:
“Avaj, djeco, mila djeco!
Jao, čuste l’ našu bijedu?
Ti Hrvati djecu jedu!”
II.
Minu noćca, minu sanak.
Sunce sipa zlatni žar,
A na noge skoči danak,
Bijelog svijeta barjaktar.
Poput roja crnog mravlja
Svijet se zgrće i ustavlja,
Oknom, trijemom sav je mrav,
Dvorski trg je puncat sav.
A visoko na doksatu,
Sva u srebru i u zlatu,
Srjed ohola
Sjedi kola
Zlatokosa, milja puna
Pramaljetna jošte kruna,
Svijetla, divna kraljica
Marija Terezija.
Sumorna je, snuždena je,
Dušmanin joj krunu grabi,
Grabi, carstvu lijepe kraje,
Njeni Nijemci već su slabi!
Tu zagrmi bubnja glas,
Čudno tutnji talambas.
Rog zaori, trublja jekne,
Pišti frula, zvonce zvekne:
Prva ide banda turska,
A za njome bistrim okom,
Smjelim čelom, snažnim krokom,
Četa stupa sad pandurska,
Čelo čete sjaj-čelenka:
“Vidiš” – viču – “Franju Trenka!”
Divan vođa, divni momci,
Čelik-duše, svjetlolomci;
Pa kako ga nosi hatac,
Markov, misliš, jaše bratac,
U desnici sablja sije,
U ljevici stijeg se vije,
Stijeg hrvatski neokaljan,
Vrla četa, vođa valjan!
Smjelo kroče momci lijepi,
Zemlja drhće, ljudstvo strepi,
To su brate, to su oni,
Časnog krsta Mirmidoni!
Zavist laje: Vi divljaci!
Slava kliče: Vi junaci!
Da, varvari s kraja svijeta,
Svijetu mrski i odurni,
Ali brzi, ali žurni,
Kada vapi pravda sveta!
Nu gle čuda! Pandur svaki
U junačkoj drži šaki
– Gdje mu duga stoji lunta –
Malo dijete od profunta!
Grmnu puške do nebesa
Da se cijeli Beč potresa,
Nagne pandur čuturicu,
Srkne vinca po kapljicu,
– Nijemci bleje, Nijemci glede –
Kako pandur dijete jede.
Nasmiješi se vođa Franjo,
Kraljici se lijepo klanj’o,
Stijeg hrvatski malo prigne,
U stremenu brz se digne.
I prozbori: “Oj, carice!
Bog ti vedri milo lice,
Obrekosmo brzo doći,
Sad nas evo na pomoći!
Gladni jesmo, svijetla kruno,
Svijet blebeće na nas puno
Da ti Hrvat djecu jede;
Pusti zato bez uvrede
Kad baš djecu jesti treba,
Da ta djeca budu od hljeba!”
Nasmija se svijetla kruna,
Vedra, nove nade puna:
“Prosto vama, djeco, budi,
Pijte k tomu! Briga vas,
Što luđaci baju ludi,
Bolji jeste neg’ vaš glas!
Sad mirujte, djeco draga,
Onda s Bogom ‘ajd na vraga!”
I zaklinu četa vrla
Iz sve duše, iz sveg grla:
“Živjela nam kraljica
Marija Terezija!”
Brzo glas im zaorio,
Svuda prati Trenka slava;
Ali tko je pri tom bio,
Ne boli već nikog glava.
Nijemci mole još i danas:
Osvrni se, Bože, na nas,
Izbavi nas kuge, rata,
Zle godine i Hrvata!
Ali Hrvat svakog prima,
Svet je njemu svaki gost;
Svakom dijeli štogođ ima,
Neima mnogo, ima dost’,
Dođe stranac, kuću ziđe,
I napita svoju bijedu,
Al’ nijedan još ne viđe,
Da Hrvati djecu jedu.
*”Glavni sadržaj ove pjesme je historičan. Vidi memoire Franje i Fridrika Trenka.” (napomena autora)
*Jan Hus (1369-1415), češki vjerski reformator i borac za prava češkog naroda, preteča protestantizma. Spaljen na lomači kao heretik, nakon čega su izbili vjerski, tzv. Husitski ratovi.
*”Am hof”, trg u Beču, gdje su panduri defilirali pred kraljicom Marijom Terezijom. (napomena autora)
*”Panduri su od svih vojnika prvi imali tursku bandu.” (napomena autora) Dana 27. svibnja 1741. godine Trenkovi panduri prodefilirali su kroz Beč, uz sviranje “turske bande”. Türkisch band originalni je naziv prve vojne glazbe u Europi. Banda je svirala glazbu orijentalnog prizvuka, te psihološki djelovala na bojnom polju.
*Mirmidoni ili Mirmidonci, grčko mitološko pleme hrabrih ratnika, najpoznatiji pripadnik im je Ahilej.
Vienac, 1869.
Odgovori