U tamnini, u davnini,
U srcima prvih ljudi,
Kad je demon s neba pao
I u ljudske ušo grudi,
I veliko kad je biće
Odreklo nam dar milosti,
I kada je čovjek pado
Pod teretom ništavosti,
Kada na prag od Edena
Bog keruba stroga vrže,
I kad kerub mjesto mača
Sa nebesa munju trže,
Kad se širom zemlje majke
Božja riječ orit stade:
Nek je kleta gruda svaka,
Kuda ljudska suza pade!
I kad se je gorom, dolom,
Uzdisalo “aj” i “vajme”,
Kad je Kain zemlji viko:
– Otvori se, progutaj me! – – –
Duh veliki jednog dana
Sašao je sa visina
Pa je gledo Eden davni
I strogoga kerubina,
I kad vidje zvijeri razne
Edenom se igrajući,
A pred rajem samo ljude
Uzdišući, vapijući,
U strogom mu onda srcu
Bude nekud teško žao,
Pa je tajno među lišće
Jednu suzu proplakao…
O, suze su svemoguće
I od svake kletve jače,
Al samo je tužno, tužno,
Što Bog tako rijetko plače!
I kako mu suza pade,
Onako je cvijetak niko;
Zamirisa od tog cvijeta
Eden-milje vaskoliko.
Pitahu se ruže rajske
I sve ptice i leptiri:
O, gdje li je cvijetak novi,
Što otako bajno miri?
Al uzalud, širom raja
Nijesu ga našli nigdje,
Našo bi ga samo onaj,
Tko i božju suzu vidje;
Al je vidje cigli samo,
Od čijeg je oka pala,
I samoća, koja ju je
Pod koprenu zakopala,
Da ju svake skvrni čuva,
Što iz ljudskog oka struji,
Da je ne bi odat mogli
Ni leptiri ni slavuji.
Lakomo je ljudsko oko,
I što vidi, to i želi,
A ljepota teško da ga
Zbog ljepote tek veseli.
I zato je teško naći
Onaj korijen božjeg cvijeta,
Nerado se ljudska noga
Preko trnja do njeg šeta.
Tek što rajem izgubljenim
Miomir se njegov širi,
Ne znajući oblijeću ga
I slavuji i leptiri – – –
A pred rajem zatvorenim
U očaju ljudstvo luta
I tvrda mu zemlja majka
Izgubljene suze guta,
A za njime i pred njime
Stotinu se jada vija
I prolaze tako vijeci –
Besmislena tragedija.
U počinak jednog dana,
Na vrhuncu od očaja,
Tresnu Adam grešnom rukom
Na zaprta vrata raja,
A za njime ljudstvo cijelo
Srnulo je, puno bijesa,
I potreslo kletvom vajnom
I zemljicu i nebesa;
Zgrozio se kerub strogi,
Na troje mu puče pala,
Toliko je bijeda ljudska
Božju srdžbu nadjačala,
A kerub je u nemoći
Gledo divlja ljudska jata
I oružje polomljeno
I skršena rajska vrata – – –
Hrlio je Adam dotle
Preko raja poput zvijezde,
Hrlio je, mislio je
Da za njime braća jezde,
Uz koje se prvi bori
Za podrijetlo od božanstva
I za ona prava sveta
I za obraz čovječanstva.
Ah, al Eden ima svega,
I jabuka i koješta,
Kroz jabuke mjesec škilji
Ko svodilja stara vješta,
I trajalo dugo nije,
A to ljudstvo sito, pjano,
Zapjevalo razdragano,
Poigralo razuzdano.
A zvjezdice s mirna neba
Šetahu se svojim tijekom
I titrahu očicama
Sve od rugla nad čovjekom,
Smješkajuć se onom ljutom
Adamova srca jadu,
Gdje mu braća slatko hrču
Pod jabukom i u hladu
Sve bez brige i poleta
Za podrijetlo od božanstva,
I bez pojma i bez volje
A za obraz čovječanstva.
Hrlio je Adam dotle,
Dok pred božje lice panu,
U duši mu sveta vatra
I čovještvo i sreća mu.
I kad dobri Bog ga spazi
Puna svete želje same,
Preblago će njemu reći:
“Što mi želiš, moj Adame?”
Al je drsko ljudsko čedo –
– Što li želim? I još pitaš,
Ti, što ljudske vidiš misli,
Što u ljudska srca čitaš!
Zar ne vidiš zmiju ljutu
Što nam žive grudi dere,
I prokletstvo što ga metnu
U mlijeko od matere?
I čemu nas onda stvori,
Kad nas prokle u sjemenu -?
I je li nam očaj ovi
Na čast tebi i imenu?
Gle, za menom pleme moje
Riječ od tebe svetu ište:
Odgovori, zašto stvori
Zemlju ko i mučilište?
I što misliš, dokle jošte
Da nas tvoja ruka bije;
Odgovori, o tako ti
Svih nebesa velikijeh!
Nasmija se milost božja:
– O, Adame, čedo moje,
Ogledaj se rajem mojim,
Gdje li ti je pleme tvoje! –
Okrenu se Adam ljuti,
I kad vidje što se desi,
Obori se, tek što šanu:
– Smiluj mi se na nebesi’! –
To je Bogu žao bilo;
Da bi žalost manja bila,
Bog Adama opet diže
U nov život iz mrtvila
I reče mu: – Eto, sinko,
Sad si opet Adam stari;
Tek se čuvaj od afekta,
Jer to živce silno kvari!
Vidiš, brajko, neko tamo
Pod jabukom prste liže,
Neko opet drukče misli
I za druge bune diže
Izmed srca i želuca
Sporazum se zalud ište,
A ja imam u toj stvari
Sasvim treće stanovište!
I – počeša Bog se dragi:
Opet, znaš su lijepe stvari,
Kad ovako ko za druge
Nosi kožu po pazari’;
Ima u toj tvojoj vatri
Anđeoske nešto zere,
I ti si mi – kako vidim –
Zbilja osto bez večere!
Al da bude svakom pravo,
Primiriši cvijetak ovi,
Tu sam, mislim, negda plako
Zbog gluposti čovjekovi’!
I kad bude tebi teško
Od jada ti u plemenu,
Nać ćeš snage u tom cvijetu
Na nevolji odgojenu.
Nek te njegov miris prati,
Al cvijet će bit uza me,
A ja sam ga prozvo “nadom”;
A sad ajde, moj Adame! – –
I onda se praskom silnim
Eden sruši i premota;
A Adam se s ljudstvom nađe
Na početku od života…
Protekoše dugi vijeci,
Kroz borbu se život vija –
Protekoše dugi vijeci –
Besmislena tragedija.
Gine često ljubav, vjera,
Ginu mnogi ideali,
Samo nada, pusta nada
Uvijek jošte srca gali.
I kako je pala negda
S rastužena oka sveta,
Pod oblačnim i sad nebom
Najrađe će da procvjeta.
I da cvjeta, da se širi,
Najbolje joj suza prija;
Kroz nju nam se mili život,
Besmislena tragedija.
A komu je korov svjetski
Zagušio miris nade,
Pa mu srce pusto stoji,
Pa ni suza ne imade,
Već propada dublje, dublje,
A sa srcem izgubljenim,
Kad zaludu kucat mu je
Pred nebesim zatvorenim:
O, nemojte nikad kleti
Izgubljenog onda sina,
O, nemojte nikad reći,
Da je ljudska izmetina!
Smilujte se i kroz suze
Na mrtvaca gleđ’te živa;
Nijemo samo nebo znade,
Zašto i to katkad biva!
Vienac, 1892.
Odgovori