Patria o mea creatrix, patria o mea genitrix
Catull, Lir. LI. C. XLI.
I
Domovino, ime svetih osjećaja,
Stoput blažen onaj koj’ te jasno čuje;
Moju mladost česte, zaglušne oluje
Potresahu silno, skoro da očajah;
Nu, otkad me ti basmom obaja,
Moje srce samo s tobom blaženstvuje,
Tebe ljubi, časti, s tobom i u zlu je,
Za te će na vraga i ognjena zmaja!
Ovamo vas, druzi, vredniji to muž je,
Koj’ zaljubi bolje i koj’ zgrabi jači
Za slobodu njenu pravice oružje,
Više li nas u tom svojski zaprednjači,
Sretna ona tada, sretna međ Hrvati!
Želja će ti moja s kitom mira stati.
II
Želja će ti moja s kitom mira stati:
Golubica, harnim suzama oprana,
Ne plašeć se sóvâ, ni crnih gavrana,
Dat će hvalu Bogu, njegvoj blagodati,
Što je mogla koje zrnce nakljucati,
Skuplje suhog zlata, sa umnih majdana,
Njim pritekla gradit divnih ljepostana,
Gdje ćeš ti mi, drago, ljepše sunca sjati,
Pošto bi se tvoje iskopale nade
Kao svete moći spod stoljetnih kama,
Rastepene pomno skupile komade,
Što ih naša mlakost i dušman polama,
Kad se skriše vile pred ubojnom rati
U svoj mili zaklon, u njedarca ta ti.
III
U svoj mili zaklon, u njedarca ta ti,
Pod natkrilje tvojih milosnih obrva
I pod svetu sjenu domaćega drva
Ja ću se prenesen Divom osjećati!
Dosta bo časova velecjenih stratih,
Dok preponam glupe svjetine dorvah,
Ti dok njedra svoja, još nevještu sprva,
Ne otkri mi netom – za ono što patih.
Od onda nebesa mljezimca me paze;
S kladenca me svoga zgodnim pojeć hipom
Vila, kalovite odbjegnula laze,
Sada mi pred tvojim božanstvenim kipom,
Kipom što ga dlijeto domoljublja vaja,
Onako će stati – kako još ne staja. –
IV
Onako će stati – kako još ne staja:
Gusto zapahnulim od znoja čeocem,
Kakav nije teko našim slavnim ocem
U toliko po nas dičnih okršaja,
Niti takav lice garavo napaja
Seljanu, kad zemlju slabim para vócem,
Niti se ljubovnim, jedljivim žaocem
Istiska i peče bez konca i kraja;
Nego kakvim mnogi, mnogi još pjesništva
Velji uzornici umivat se budu,
Snimajuć ti krunu davnog mučeništva
I spokojan svaki na tom usne trudu,
Splete li ti glavi vijenac naših gaja,
Gledeć – kud narodna neman se odvaja.
V
Gledeć – kud narodna neman se odvaja.
Podigla se tamnim grobovim sa vijenca
Sedeslava, Vuka, Radak-patarenca:
Krvi pun vukodlak narodnih izdaja.
Ne znaš njegvu hranu? čim li se odaja?
On ti pije svojad i suši do členca,
Ter od tvog imutka mnogog zapredenca
U ogavnu crijevu hrani i utaja.
Kuda su ti krepke te uzdane mišce,
Gdje li skupa krvca knezova i bana,
Koja nije stala prelijevat se tišce
U potomka svakog, brže k tomu zvana:
Tu poganu stravu da zauvijek smlati,
Neka već se nikad među nas ne vrati?
VI
Neka već se nikad među nas ne vrati,
Do nje nije bilo “hrvatskoga jala”,
Hrvatska je po njoj, samo po njoj mala,
Što bi mogla i sad “velikom” se zvati,
Koju prem nebrojni poplesaše hati,
Ipak i pod njima osovit se znala,
Na “grobničkom polju” sama ukopala
Tatarina strašnog pred “Zapada” vrati.
Djedovi su svijeto mač nam ostavili,
Na njem piše slovo: “Koj’ ne stoji… padne”,
Mač dovoljan suprot i paklenoj sili;
Al s potajnim nožem zlobe, eno, gadne,
Njim rođenog brata sa bratom će klati,
Jer sotona otac, sebičnost joj mati.
VII
Jer sotona otac, sebičnost joj mati,
Zato neka nove plemene se duše,
U gospodske dvore, ko u poleguše
Prosvjeta će jednu stazu utreptati,
Seljak će gospodu poštivati znati,
Nek gospoda stare slabosti uguše,
Nek ljubavi dašak svudijer blago puše,
“Stidak” djevojačkim obrazi procvati.
Čim su našeg jutra zapjevali pijetli,
Na glas njihov stasmo ljuti uznešenci,
Otmjena se nešto digne i prosvijetli;
Seljak malne osta pri staroj uljenci,
Zato da nas k jednu jedan duh osvaja:
To će stražnji vapaj mojih bit vapaja.
VIII
To će stražnji vapaj mojih bit vapaja,
Domovino, nekoć duh pobjedni, koj’ no
Tobom vlada mudro, krepko, samosvojno
Izmeđ sinjeg mora i hladna Dunaja,
Da, težinom tvojih ganut uzdisaja,
Sine ti o vratu, kao kićen vojno,
Te zamjerno po njem bude sve osojno,
Zakonito, vlasno, nova zamahaja,
Da otisne s tobom mladovjek i bodar
K onom svetog prava nedobitnom visu,
Na kom će se ćutit da je on gospodar,
Na tvrdo ustaljen, kao klis na klisu,
Kad pod njegvom nogom tiranin začami;
Kad mi blisneš divna svimi vrlinami.
IX
Kad mi blisneš divna svimi vrlinami:
Narodnim ponosom uzgorita jela,
U svakom naumu radilica pčela.
Preslicu ti ruka, budi knjigu jami.
Svaki tvoje gore listak se razdrami!
O svoje ga petlja vjernosti pripela!
Prhne li za tuđim, – voda ga odmela! –
Za tog su kaljuže, a ne tvoji hrami.
Tvoje pleme valja da se čisto glasa,
U dnu da ti busa, ko mlade dubrave,
U sredini trsa, a na vršku klasa,
Tako će napredak, jamac nove slave,
Stavit se o bok ti, poput branitelja,
U nazočju kivnih tvojih tužitelja.
X
U nazočju kivnih tvojih tužitelja,
Što na vihru strasti vrše, kao pljeva,
I, ko kuga tamo usred Sarajeva,
Regbi ne popuste hrđe od hrđelja.
Ti stojiš pred njima, i jača i smjelja,
Stojiš ko ljubovca tu Praksiteleva
Ozbiljna i čedna, bez krivnje i gnjeva,
Pogleda čudesnog, te lavove strijelja!
Nedoimne da ti ne bi spiso hvale
Kist čarobit slavnog Andre Medulića,
Niti tankim perom Lucij Hanibale,
Jer ti si mi viša od svakog snebića,
Tvoja dražest k sebi i zavidnog mami,
Da se takav odmah trzne i posrami.
XI
Da se takav odmah trzne i posrami,
Na jugu li tvoje kolo zaokrene,
Sestrice se nađu, dugo rastavljene,
Razni pak vitezi dođu s ponudami.
Okolo Stambula krvnim poljanami
Igra će zaigrat; – bez dostojne cijene
Ne hvataj se ikog, jer, bez donešene
Slobode u ruci, stat će u osami.
Izginuše Obri, Huni, Saraceni;
Dočim ti se žilav uhvatila koren
Prot narodâ buram i njihovoj mijeni;
Narod tvoj za slavu, za život je stvoren;
Ugleda li jednom svoga spasitelja,
Kako da te više bezbožnik ucvijelja?
XII
Kako da te više bezbožnik ucvijelja?
Nisi li ti slala – to l’ za ovu plaću –
Proti općeg dobra grubu otimaču
Na poljane bojne ljutih srazitelja?
Raznostrukim umljem s visoka pročelja
I napredniju si osupnula braću,
Kitila si povijest tuđu, ko domaću,
Stekla za junaštvo preznatnih povelja.
Za tuđinske dare ne b’jaše ti stalo;
Bogata slobodom, bješe zadovoljna,
Imajući svoju motiku i ralo,
Da još oskudniku sad si dati voljna,
Ako ništa drugo, hljeba, sol i vino,
Koj’ i kapu rado pred tobom bi skino.
XIII
Koj’ i kapu rado pred tobom bi skino,
Na ruševine si tvoje slave kleko,
Prem i ruševine; slavne ste, bi reko,
Nijemi kažiprsti – živa veličino!
Zna’ bi za te, jugoslovinska Atino;
Slušo tebe, budna sa Balkana jeko;
Šum jadranskog mora, glasit nadaleko;
Spetio bi uz to pače nešto ino:
Gdjeno iz zabiti jošte jedan cvijetak,
“Cvijet naroda” mudru glavicu pomilja;
Kako milo cvate čist i nesujetak24
Draži je od smilja i ranobosilja!
Sve je spašeno, gdje nije on pogino,
Neporočna moja, lijepa domovino!
XIV
Neporočna moja, lijepa domovino,
Strelovita miso bud mi tam zanori,
Gdjeno sredozemni oganj kuva, gori,
Vječni bi ju zakon opet k tebi vino;
Bud kolala tobom, svemirna širino,
Nekom tajnom silom k tebi vijek uhori
Da se opet ondje zatraje, odmori
Gdje je njen domjenak, središte jedino;
Bud na rajevine ljupku talasanju
Pjesma mi se nesla kao laka ptica,
Da anđeli s neba zagone se na nju,
I ona će krenut, pusta bjegunica,
I veselo klicat, leteći od raja:
“Domovino, ime svetih osjećaja!”
XV
Domovino, ime svetih osjećaja,
Želja će ti moja s kitom mira stati
U svoj mili zaklon, u njedarca ta ti,
Onako će stati – kako još ne staja.
Gledeć – kud narodna neman se odvaja,
Neka već se nikad među nas ne vrati,
Jer sotona otac, sebičnost joj mati:
To će stražnji vapaj mojih bit vapaja.
Kad mi blisneš divna svimi vrlinami
U nazočju kivnih tvojih tužitelja,
Da se takav odmah trzne i posrami;
Kako da te više bezbožnik ucvijelja?
Koj’ i kapu rado pred tobom bi skino,
Neporočna moja, lijepa domovino!
*obaja – nekim bajanjem opčiniti, začarati
*majdan – svaka gora, u kojoj se kakova ruda kopa; po rudi se i zove željezni majdan, zlatni majdan itd. Takva Majdan-gora ima u Bosni. (Vidi Kukuljevića: Putovanje po Bosni.)
*rât-i – šiljak od budi kakova oružja
*lâz-a – mjesto pusto i golo
*vajati – vajar, rezbar
*voc-a – volak, volac, mali vol
*odvajati se – od nečega se dijeliti, nešto ostavljati
*vijenac groba – rub groba
*Sedeslav – izdajica, koga ubi Branimir
*člen, členac – član, članovi
*zapredenac – čovjek zasukanac, prevrtljivac bez vjere
*mišca,-e – mišica; obje u narodu
*tišce – tihomice
*poleguše – niska seljačka kućica
*Stidak – (Cancalis grandiflora) cvijet o kome govori narod da je s prva, dok je bilo stida u ljudi, bio posve crven; no sad, kad je svijet pometnuo stid, biva sve bljeđi
* “Ne izbiva ko ni kuga onamo iz Sarajeva.” – Narodna riječ
*Fryne – ljubovca Praksiteleva, predobila je i ušutkala svojim dražestima tužitelje svoje i suce
*Andre Medulić – najveći hrvatski slikar, živio od 1522-1582.
*Hanibal Lucić – Hvaranin, glasoviti hrvatski pjesnik
*nesujetak – unverletzt (nepovrijeđen)
Objavljeno: 1874.
Odgovori