[I]
POLAZAK
I zanijela me mašta – pred hrpu čudne tvari,
Blijedosiva bješe, u vijugâ joj mreži,
Ko zamršeno klupko u sucrvenoj šari,
Nepročitano slovo pod zagonetku leži.
Nad njome silna ruka, a bogzna što i okle,
Raširila je prste, a guste sjeni tuda
Kraj čudne tvari idu, ah, idu… otkud… dokle?
Sve idu, nijemo idu od pravijeka ovuda –
I silna samo ruka sa tvari one čudne
Sveđ podiže se redom i tjeme sjenam dira
I redom miške kreće ko nikad neutrudne
Sred polusvijetle magle i vječitoga mira.
Tek redova iz prednjih, što životvorni dlani
Probudiše im tjeme, sve žarči šapat dršće,
A u daljini tamo cik tople zore rani
Razigrav živce tepa: Zagrl’te se, ah – čvršće!
[II]
POVRATAK
… Iz tamne noćne strane, gle, idu, opet idu,
Nit plaču nit se smiju u dosadi, bez volje.
Sve šute, šute, šute – u staklenom im vidu
Otegnulo se pusto i poharano polje – – –
I prolaze kraj onih što poć će kud i oni,
Al prolaze bez riječi, a jedan val ih nosi,
I sprovoda im oba sudbina ista goni
Ko atome kotača sveđ naokolo osi.
I ginu u dubinu – ko snijeg u crno ždrijelo –
I nestaje ih tamo bez osvrta, bez išta,
Ko kaplja, što iz gore na svjetlo izbi bijelo,
Pa prošuškavši poljem u ponor mre i – ništa.
Tek čini se da oni što svetokrugom sjaje,
Kad majstor bi ih pito: bi l’ rado da se vrate?
Ah, mrtvi već, na rubu, gdje samrt crnija je
– Oborili bi glave i trgli sunovrate!
Život, Zagreb, 1900.
Odgovori