U očajne noći ova duga sala
iz neznanih jama, predjela i mraka,
skupi u se svijet svih patnja i zala,
i ovije lice misterijem tlaka.
Sve što pusta varoš rastvorena ima:
otpuštene, trule, pod teretom žiga,
kao bijela bašta obećanja prima
i rješava duše balzamom veriga.
Kao harfa svodom neka glazba svira
usred rujna vina, mira i duhana;
putuje se kao maštama Šekspira,
čudan voz je jedna sama karavana.
Grijeha nema. Žene, dronjci od baršuna,
stanice su ovih putnika bez nada;
ljeti im ne svijetli sunce nego luna,
tragedije tužne jazbine i hlada.
San i ljubav ovdje tešku povijest skriva
svih padanja na dnu slomljeno otkriće:
ne dirajte u te sirote od tkiva –
i ti žedan pit ćeš gorčiku ko piće.
Nebo dat će onom tko ni krova nema
jednu noć saznanja, zvijezdu preko tuge,
oslobodit srce groza i dilema:
u oluji bola – trenuci i duge.
Ali, koje zime ostavljenih druma
skupiše sve ove utvare iz tmina?
Kao piramide zatrpana uma
bolno streme mašte put bijelih visina.
Nu, pogledaj, dok sva lica šutnjom grube,
vani nasred Trga čudna krila anđela,
puna bijele rose, oblijeću i ljube
gola uda Davida, snijeg Michelangela!
Riječ, 1927.
Odgovori