Nasmij mi se, svijete mio,
Rani mi se na zlo dalo;
Trpio sam dugo, tio,
Uzdahnuo jače malo…
Ah, to biva, kad se luta
Po drugome carstvu negdje,
A ledena ruka kruta
Rastvori ti silom vjeđe.
Ne! Tuđe su staze ovo
I ne vode mojoj kući;
To je nebo ko olovo,
A pritište krv pijući.
U tom hramu na Sionu
Trujem samo oči drage,
U vječita mira zvonu
Slušam zveku krive vage.
O zagrm’te, žice, gromom,
Što najljuće kida stijenje,
Gle – već igram s divnom momom,
Ime joj je – ogorčenje!
Majka joj se vjera zvala,
Otac bješe sanjar ludi;
Rodila se divna mala
– Čudna l’ čuda – usred ljudi!
Ko sirota puka bludi,
Med gomilam’ srće, kleca;
Sva joj sreća, što poludi,
Kad pjesmicom katkad jeca…
Luduj, kćerko, vijek slobodna,
Lutaj svojih po nebesi’;
Bude l’ išta od tog plodna,
Prostit će se tvoji grijesi!
Ta čedo si divna braka,
Što ga ikad ljubav sklopi;
Mamurna si, svakojaka,
Otkad sunce tebe opi.
I majka ti umrije mlada,
Kad pometnu jadno tebe,
Preplašiv se divna sklada
Izmeđ svijeta – izmeđ sebe!
Pa – smij nam se, zvijeri plava,
Tek okreni leđa nama,
Nek mesnata tvoja glava
Grč nam štedi na usnama.
Da osmješak gorki, nijemi
U sav grohot ne sori se…
Ah, tad puca sve u meni,
Pa štropoće – rušeći se.
Odgovori