O Zoe, o slatka Zoe! U duši dršće mi spomen
na usne tvoje, što divlje,
pomamno gore, kô ovo rimsko razbješnjelo sunce,
pa srce udara življe,
pa krvca još krjepče struji, a duša strastvena moja
za tobom čezne i gine!
O Zoe, o slatka Zoe! Sumoran bez tebe život
bez milja i bez vedrine
protiče pjesniku tvome, kô tužna ponorka rijeka
što se u pržinu gubi,
al misô sve k tebi hrli, al svaki moj atom želi
da ljubi, samo da ljubi.
Iz jutra krvava zora zove me gore na Pinčij
gdje šušti granje i lišće.
Al gle: kô drevnoj u bajci, kroz drvlje virkuju hitre
Drijade i svaka stišće
ružične prstiće svoje i smjelim bestidnim kretom
poljupce baca mi vruće –
i onda kikoće zvonko. A mene opija ljubav,
a mene mori čeznuće
i bježim k palačam pustim, da izmeđ stupova hladnih
što sjajne svodove nose,
počinka nađem i mira. Al gle: eskilinska Venus,
bezruka, napravlja kose –
mramorna svojom ljepotom u čudnom odsjevu blješti
i trepti i živi i dršće,
a meni još jače sinu pred dušom prikaza tvoja
o Zoe, meni još čvršće
proteče mladosti zanos kroz trudno klonulo tijelo.
A vani kô požar grije
veliko sunčano oko. Vabi me, pozivlje, dolje
u polja. Žuti i zrije
pod ljetnim poljupcem zlatnim prignuto bogato klasje
iz koga skakavci ciče
i cvrčak brbljavi cvrči. Pokatkad s Tibera dašak
u žito zađe i miče
tanane vlati, kroz koje krvavi makovi bljesnu
razbludno, kô posmijeh s tvoje
crvene usne, o Zoe, kad najveć užitka želiš,
kad hoćeš ljubavi moje.
I mene kô neka želja obuzme, i usta moja
na pô otvorena hlepe
za tvojim usnama vrućim, i duša u sebi one
časove ponavlja lijepe
kad smo po poljima našim, uz jaki kukaca piskut
u sijenu i bujnoj travi
ljubavno slavili slavlje (i onda s žege nebeske
titrahu prostori plavi),
pa u tom snatrenju sada ja željne podižem ruke
i vapim: – O sunce sjajno,
o snažno, podatno sunce, bože života, raširi
to krilo svoje beskrajno
i prospi žeženu raskoš plamnih zlatnih trakova
u moje biće! Raspali
tu krv što mladošću vrije, što mojom vitla nutrinom
kô vjetrom šibani vali,
pa užarenoj kad zemlji na grudi klonem, opijen
božanskim plamenom tvojim,
tad nek mi Zoe zatvori žedne iznemogle usne
pomamnim usnama svojim!
Rim, avgusta 1903.
Odgovori