Uvis strši kula derna,
Živ joj bršljan zide plete;
Oko grba siva, crna,
Cvrkućući laste lete – –
Sa kruništa odozgora
Padajući rosa sine,
A vjetrić je nosi s mora
Među svilu mahovine…
Zađe sunce i noć dođe,
Nad liticom kula spava;
Samo sova ovdje-ondje
Oko rupe poigrava.
A kad kucne dvanaest puta
“Majci božjoj sa Trsata”,
Ko da neka sjena luta
Onoj kuli oko vrata.
I ulazi lica mrka,
Vidi mu se: e mu kob je,
Nakon dana tmurna, grka,
Obilazit noću groblje,
Da s mrtvacim Boga prosi
I srušene plače vise;
U desnici nešto nosi:
Gusle to su – čini ti se.
I ko luda neka kleca
I sve zove bane neke;
Sa gusala nešto jeca
Kroz kamenje i opeke.
I kad sve je prošo više,
Na krunište klima tamo;
Nad njim tek je nebo više,
A još nad tim – Bog je samo!
Kao sablast stoji noćna,
Što joj curkom suza teče;
Dobra sablast, bespomoćna, –
Plač joj, brajko, sve što reče!
Al joj nemoj stupat bliže,
Ta pusti ga, brajko, sama;
Bit će došo, tek da niže
Neki đerdan od pjesama!
Pa sve bane neke vapi
I viđa ih hodat mimo –
I banice neke tlapi,
Ko da viče: “Katarino!”
I sve ljubi kamen truli
I pritišće gusle jače,
A struna mu neka zvoni
Ko da jedan narod plače…
Pusti mi ga, brajko, tamo,
To je dobra sablast neka;
On će ondje plakat samo
Vrh kamenja i opeka.
– – – Gle, već ide niz skaline
Ko da tešku smetnu miso;
Lakše mu je – suzam time
Pjesmicu je valjda spiso…
Odgovori