Eno ispit! Puna škola
Roditelja i gospode;
Posjedali onkraj stola,
Tihe razgovore vode.
Pregledaju naše teke –
Bože ne će l’ nać i moju?
Imam u njoj packe neke –
U pisanke drugom broju!
Učitelj već pitat stao,
Sad je, mislim, nož za vratom
A jučer sam hrabro znao
Ispita se igrat s bratom!
Jedan đak već odgovara,
Ali ne zna beknut b’jele –
Drugi zamišljeno šara:
Česnici se teško d’jele.
Jedan prstom klupu grebe,
Drugi šapće kol’ko smije,
Krasnoslovca srce zebe,
Mjesto pjesme suze lije.
Jozo piše sad račune,
Piše glatko, ko po loju.
“To je dečko glave pune!”
– A on jadan sav u znoju!
Sad ću i ja! Bog i sreća!
Učitelj mi veli: “Ivo”,
De pročitaj, strana treća
“Radojica”, peto štivo.”
Kuku! nema “Radojice” –
Ovu stranu seka mala,
Da zamota jagodice,
lz knjige mi izderala!
Jagode sam, u svom jedu
Pozobao sve do jedne –
“Jesu l’ knjige ti u redu?”
Pita tičo – a ja – sjedne!
“Fali strana? Je l’ bar glava”
Puna, kad su knjige prazne?
Na pamet mi štivo zbori,
Evo tebi sada kazne!”
Odlanu mi. Ko iz topa
Pjesma teče, škola ori!
Jeftino se ja iskopa’!
još mi lice žarom gori!
Kod kuće će pitat mama:
“Kako ispit? – Sve sam znao!
Sreća što sam s jagodama
“Radojicu” pozobao!”
Zagreb, 1905.
Odgovori