Ao čuda! – Crnogorci!
Kršni momci ratoborci!
Mudri svijet se za njih brine,
Da ne čame usred tmine,
Da u njima nikne zamet,
Što će grijat um i pamet.
Mudra glava, mudra briga
Čudnim darom ih dariva.
Mrtvim slovom, misô živa
Da i u njih nikne – knjiga.
Dar taj čudni, nečuveni,
Crnogorcem neviđeni,
Bome fina je štamparna,
Raduj mi se, goro čarna!
Već se nižu slova sitna,
Sitna slova od olova;
Slova sitna, knjiga nova
Knjiga nova, knjiga kitna
Sad će svjetlo ugledati
Crnu goru osvjetlati!
Loše sreće! – Vrag se u to
Kradomice bliže šulja,
Bliže šulja turska hulja;
Pomela im knjigu ljuto.
A slagari Crnogorci,
Od davnine ratoborci,
Ajd’ na Muje, na pogane;
Za nevolju čudno tane
U diljku si seku meću,
A Turadi lošu sreću,
Čudno tane: sitna slova,
Sitna slova od olova.
Ao Bože! Crnogorčad,
Od davnine ratoborčad,
Knjižicu mi divnu složi,
Složi a na turskoj koži?
Ljutu knjigu ona tiska,
Ljuta knjiga – turska piska;
Crno slovo – crna knjiga,
A Turčinu crna briga,
A u knjigi kršna uka,
Kršna uka, turska muka,
Svemu rodu na veselje
Baš gromovno evanđelje,
Što ga piše sveti Mate:
“Diži mi se, ljuti svate!”
Što ga piše sveti Marko:
“Mjeri dobro, pali žarko!”
Što ga piše sveti Ivo:
“Pali žarko, sijeci živo!”
Što ga piše sveti Luka:
“Neka Turčin gine, kuka!”
Ima l’, ljudi, knjiga druga,
Knjiga ljepša širom Juga,
Neg’ što Crnogorac složi,
Složi, a na turskoj koži,
Ima l’ bolje gdje štamparne,
Neg’ vrh gore, gore čarne?
Sve će sharat vrijeme pismo,
Što ga drugi saložismo,
Crvi izjest’ knjige sve će, –
Ali ono divno ne će,
Ono slavno evanđelje,
Svomu rodu na veselje,
Što natisnu Crnogorčad,
Od davnine ratoborčad.
Glasonoša, 1865.
Odgovori