II
Krapino, pod tvojim porušenim gradom
Ja porušen klonuh, prignut njegvim padom,
Uz njegvu starinu postadoh ko starac,
Čujder! Što mi s njega šapće povjetarac!
– Gdje ste – što brijaste ovud – bure ljute?
Vjetrić šapće: – “Ovdje u kamenu šute”.
– Gdje djedinska prava, gdje visoki zbori?
“I ne pitaj! – o tom jedva se govori.”
Androniče slavni! stupče naših međa,
Pred kim krenu Nijemac, grozni Tatar leđa,
Gdje je vijenac za te, junačke ti čete?
Vjetrić šapće: “Onud sâm se zidom plete.”
– Čudna gosta, bože, odvud narod prati!
Cijela zemlja k bijelom Zagrebu se jati:
Šljemovi se bliješte, viju perjanice;
Samo gosta ne moš ugledati lice. –
Vjetrić mi procmilje: “To je naš mazunak
Mrtav Tomo Bakač, neustrašiv junak!
Obraz mu je širom – i na domu svijetô,
Ti ga poznaš s Kupe, poznaš njegov “veto!”
– Jošte jednom ovdje grobni muk zavlada,
Ni ja vjetrić nijesam dahnut smio tada,
Kadno Petar Zrinjski s Franom Frankopanom
Zamahnuše na Beč kobnim buzdohanom.”
– Kakve ono crnje i od noći sjene
Pokunjene gredu, cvileć kao štene?
Nešto škripi – muca – glasu nijesam viko –
Vjetrić šapće: “To je Fridrik i Ulriko.”
– Koja to iz vode uzdigla se magla.
Poprhnuv pram sjenam, kao vihor nagla,
S njom nariče nešto – s kletvama umira?
Tom sam glasu viko, prsa mi razdira. –
Vjetrić šapnu: “To je naše krvi kćerka,
Utopljena, krasna Desinićka Verka”.
– Trpki razgovoru, vjerni lahoriću,
Daj prišapni svakom pravom baboviću:
Neka stane na put Fridrikom, Ulrikom,
Utopicom doma ne da biti nikom!
Vjetrić “hoću” triput šapnu mi u u’o,
A ja njemu “zbogom! – sâm te Višnji čuo!”
III
S vinogorskog vitog, svježeg poglednika
Čitavo Zagorje oku mi se slika:
Odavle od Sutle, Svetoga Donata,
Tja do humskih njegvih ponajdoljih vrata.
Visje si je skute skitilo u nabor,
Cesargrad je straži, straži Veli Tabor.
Gorski oklop strujam vremena se ruga.
Staza ovdje ravna – ondje se vijuga.
Nebom plove zlatni s crnimi oblaci,
Crni oblak gdjegdje zemljom sjenu baci:
Ja to motrim, stavljen više rajskog vrta;
Al mi odraz duše drugu sliku crta.
Viški skut u nabor: duh je što ne drijema;
Samosvijest hrvatska i na udar sprema;
Gradovi što pukli, što u razval suti:
Jad su, što ga i sad vlastel napol ćuti;
Gorski oklop: ponos, samosvojnost naša
Prot dušmaninu tvrdijel, prsa orijaša;
Staza koja ravna, koja vijugasta:
Jest nepostojnost, kojom rob se hvasta;
Zlatni su oblaci: dani rijetke sreće;
Crni: zadjevice, što nam naprijed priječe;
Sjene gdjegdje pale: Gupčeve su čete,
Da se Tahu smrću neumolne svete.
– Slikajmo si sliku! kist nam je u ruci,
Klio, držeć ploču, veli nam: “povuci!” –
Objavljeno: 1877.
Odgovori