Dršće mjesec čudnim sjajem
Nad samotnim Mirogajem…
Njeg’vi mrtvi tvrdo sniju
Pod humcima rosnim, cvjetnim,
A duhom se samo viju
Po zvijezdama zagonetnim.
A ni onim tamo drugim,
U dvoranam pustim, dugim,
Ne dolazi na um bome,
U pokoju da se svome
Samo maknu. Mirni svi su,
Ko da uprav nikad nisu
Žarkih ljudskih strasti znali –
Ili ko da onkraj tamo
Preko srca struje samo
Zaborava hladni vali.
Zato, gle, i čuvar stari
Za njih ko da ni ne mari.
Na hladne je stube nijemo
Poput kamna kipa sjeo,
Unakrst je ruke djeo,
Zgurio se -; i zadrijemo.
Ali nije!… Oči eno
Ko od suza da mu gore;
A usta je baš nakren’o,
Ko da žuči ispi more.
Gorak kruh je – zbori s tija –
Kojim mrtvi žive hrane;
Mislim li na mlade dane:
Budne kao jed od zmija.
Dom i krčma usred sela,
Žena kao ruža bijela;
Nuđah vino, kruha, sira,
Čak iz grada došli gosti;
Svega uvijek bilo dosti –
Samo srcu nikad mira.
Onaj jedan fin i rječit,
Kako već gospoda jesu,
Imo v’jekom punu kesu,
A bio nam gost je vječit.
Izjedared, u čas kruti,
Spazih, da mi ženu smuti –
I planuše strašne svađe:…
A ja ženu srca meka
Otjero sam baš do vijeka –
Al i moje sunce zađe!
Krčma svaki dan mi pusta,
Volja svak za rad mi susta –
I na bubanj sve mi došlo.
Sad me eto mrtvi hrane,
Od tuge mi srce sane –
Ali što ću? Bilo – prošlo!
I čuvaru suze vrele
Niz suha se lica trune –
I ko da mu dušu pune
Vjerom još u dane bijele.
Sad se trže… Da, da! – zbori –
Taj je život mnogo gori,
Al i za nj se mučit treba;
A ja noćas – neka proste! –
Ni pogledo nisam goste –
Ne znam, pakla ili neba…
I čuvar se digo žurno,
Na vrata je k mrtvim jurno
I od lijesa pa do lijesa
Stupa mrk ko smrti goso
Njega ništa ne potresa –
A poso je dašto poso!
Sad je susto… To će biti –
Zbori ko sa zebnjom nekom –
Onaj, što je htio vijekom
Na ljubavi vrelu piti…
Pa je sve na žene smeto
U plamena mladoj dobi –
A danas si srce eto
Olovnijem zrnom probi.
Čuvar bliže primakne se,
Da mu vidi lice blijedo –
Al se, gledaj, sav potreso
Kao da je zmiju zgledo.
Ha! To ti si – lupi nogom,
Da zanjiho svod se cio –
Koji si me zavadio
I sa ženom i sa Bogom!
Ti si kriv, što s bijede tužim
Već od svojih mladih ljeta…
Kriv, što sada mrtvim služim
Pa i tebi – zmijo kleta!
Lice bih ti satro drsko
Ko što ti mi sreću zlatu;
Ali mi je nekud mrsko –
Gdje si došo sam po platu.
I čuvar se u svom bijesu
Nagn’o žurno drugom lijesu.
A ovo će – šapne ćutno –
Biti ona nesretnica:
Što joj glad nakazi lica
I zaklopi oko mutno…
I ko kip se čuvar eno
Ustubio ukraj mrtve –
I promatra lice njeno,
Ko da takve žali žrtve.
Iznenada glavom trgne
Protre žurno teške vjeđe,
Na čelo si ruke vrgne,
Sagne se i gleđe… gleđe…
Bože! – šapne ko iza sna –
To je ona! Sumnje nema!
Sastanka li tužna, kasna,
Gdje se grob i meni sprema!
Al što na me tvoje oko
Tako strašno strmi, reži?
Ja te ljubljah preduboko –
Tamo evo krivac leži!
S njega tako svrši ti mi,
Ja doživjeh ovu muku…
Nemoj mrčat… Evo primi
U znak mira moju ruku…
Led si, led!… Al još se smiješiš,
Oblak gine s tvoga čela,
Oh, kako me milo tješiš,
Dođi amo, ružo bijela!
I čudno se, gle, zanjiho,
Kraj ženina čuvar trupa…
Na nj je klon’o tiho… tiho –
Da im grob se spremi skupa.
Odgovori