Kad prvi negdje nikne cvijet u docu
I prva gorom napupi se hvoja:
Zar ne, da i ti dođeš, Vesno moja,
Rastuženomu na domjenak ocu?
Po mirisu te onog znadem cvijeća,
Što oko glatka savih ti ga čela –
Kad sudba mi te dala i otela
U osvitnome trenu pramaljeća.
U duši časkom dašto sumnja bljesne,
Da iz svog bi se itko praha dizo…
Al tko bi svijetom ovo cvijeće nizo
I stvaro proljet – ako nema Vesne?
I zato te u svakom gledam cv’jetu,
A topla sunca naslućujem traku –
A mjesto tebe u duboku raku
Polažem svoju izmučenu sjetu!
Odgovori