Jezero se gorsko ziba,
Tajni u njem drijema vir, –
Staklenoga povrh gliba
Svud je mir.
Časom tek kroz puste lijese
Kukavicu možeš čut,
Časom na val jablan strese
Listak žut.
Nakraj vode stala kuća
U toj kući draga dva,
Ljubav srca bje im vruća
Sreća sva.
I po noći i po danu
Orio se milka pijev;
Ču ih vila; ljuto planu
Vilin gnjev.
Pa kad jednom s kasna puta
Ribar sjeko veslom val,
Zavri voda, čun proguta
Vilin jal.
Na vidiku sreće hude
Ciknu draga u sav glas,
Kukavicom sinjom bude
Isti čas.
Kuka grani sa vrhunca:
“Kuku jadna, jadna ja!
Bog ti ne dô gledat sunca,
Vilo zla!”
Jezero se gorsko ziba,
Nesta vile, šuti vir; –
Staklenoga povrh gliba
Vječni mir.
Vijenac, 1873.
Odgovori