I.
“Ajd’, brodaru, glavo sijeda,
Časa mi ne časi:
Na zapadu svijeća blijeda
Pomalo se gasi,
Luč za luči gor’ se trne,
Mrki mrak se bijegom grne,
Na istoku iznad gora
Pramen blijedi već se prosu.
Čuješ ptice? Vidiš rosu?
Ajd’mo, sad će zora! –
Nuder jednom iz kolibe,
A u torbu hljeba, ribe;
Prekrsti se, čamac riješi,
Upri veslo, spješi, spješi!
Nuder već ne kasni,
Bit će danak jasni.”
Sjede brodar, čun se ziblje
Voda pljuska, val se giblje,
A mi ajd’ na čamcu naglom
Bistrom vodom, bijelom maglom.
Bistra si mi, vodo hladna,
S božjeg oka suza čista,
Put bisera što se blista,
I u krilo roda jadna
Međ zelene gore pane;
Jer dobrotu božju boli,
Gdje rod vidje bijedan toli,
Gdje tolike ljute rane.
Talasi su bistri tvoji,
Gdje nebesa vijek se smiju,
Gdjeno zvijezda zlatni roji
Obnoć svijetla lišca miju,
Gdje u dubinah vile tanke
Ljuljajući sniju sanke,
Gdje pastrvâ četa glatka
Skačuć valom poigrava,
Kud iz gora rijetka, slatka
Tiho teče – naša Sava.
Čudna si mi, maglo bijela,
Nad krajinom veo bujnom,
Što vilinska ruka splela,
I proplela zorom rujnom;
Kano more se prolivaš,
U ko’e rone oči smjerne,
Jer u krilijeh svojih skrivaš
Blaženosti neizmjerne:
Ah ne skrivaj toga raja,
Da ga oči moje ljube,
Da se pasu, da se gube,
Srijed radosnijeh uzdisaja! –
Uto danak mladi se pomoli,
A u narav žar se čudan proli;
Danak, željan ljubit mlado lice
Pokrajine, svoje nevjestice,
Zlatnim prstom iza gore skida
Srebra veo s kraja, – maglu tanku
Što si snivat mogô prije u sanku.
Rađa ti se, kud je očim’ vida.
Danak maglicu razgrta,
A očima tu prostrta:
Nebo, gora, val, dolina,
Čudo, radost, slast, milina.
Uz kraj kitni vijenac skalâ
Iz zeleni bujne skače,
Bistrom kapi val ih pláče;
A na skalam crkva mala:
Ribarova prosta duša
Moli tamo – Bog ju sluša.
Na crkvici zvonik tanka struka,
U zvoniku zvonce medna zvuka:
Sve to stavi stražom božja ruka,
Da u stane ove mirne
Prijekom strasti čo’ek ne dirne.
Zvona zvone,
Mileno romone,
Da se voda na jezeru ziblje,
Da se čude u dubini vile,
Zelen-hvojka sluškajuć prigiblje,
Da onijeme sve naravi sile,
Na glasove božanstvene, mile.
Zvona zvone, uz brdo se šire,
Gdje se šume bujni svijet zeleni,
Gdje pastirče u milenoj sjeni
Pozdrav danku uz frulu prebire;
Lijep je pozdrav, lijepo iz daleka
Odzdravlja mu s gore seka jeka.
Zvona zvone, do vrha dopiru,
Na molitvu vabe, gdje u miru
Srijed mirisna polja revna snaša
Od zore do mraka ruke maša,
Plodnim ljetom u drvenu stanu
Za zim’ spravlja kući mliječnu hranu.
Divna šumo, goro bajna,
Zagonetka vječna duši,
U povorki tvojijeh tajna
Mudrovanje sve ogluši.
Gdje je korijen tvomu cvijetu,
Gdje početak tvomu svijetu?
Tko podiže zelen-jele,
Da ‘no cvatu radosnu plandište,
Da ‘no stoje tužnu utočište,
Vijek zelene, neuvele?
Pitaj, zvijezde tko posija po nebesi’,
Pitaj, svijet tko takvim uresom uresi?
Taj posija vječno oto sjeme
Na brdina pustih kršno sljeme.
Tu proljećem, vele ljudi,
Kad na vodi led se lomi,
I prolaze krajem gromi,
Diže vijor silni, hudi:
Bura bije, a dažd prši,
Gora grmi, dub se krši,
S straha tresu s’ vite vrši;
Mrkim pasom pašu se nebesa.
Divlje čete rikom urnebesa
Tu prolaze.
Sve poraze.
Duhovi su zatočnika,
A franačkog mača vrazi,
Ah! slovenska negda dika, –
Sad im kosti unuk gazi;
Branitelji sve slobode,
Sad robovi crnog groba,
Po noćnijeh šumah hode,
I nariču u gluho doba – –
Al’ čim danak na istoku sviće,
Sva prilika oku se izmiče;
Niti vihru, nit duhovom traga,
Do suzicâ šumom – rosa blaga.
– –
Al’ gle oči više lete
Pod visoke neba strane,
Vrhâ vitijeh sniježne čete
U sjajnosti svud se bane;
A pred svima gorska slava,
Vrh ponosni od Triglava.
Jugoslavska gorda kula
Diže do tri silna prsta,
Zakletva joj nijema, čvrsta;
“Aj nebesa, da ste čula!
Dost’ tuđinu, dost’ je veće,
Glave moje dalje ne će
Jer sam kraju ja klisura;
Nek se diže tuđa bura,
Divljom bijesni nek nahrupi,
Silnim valom nek me lupi,
Jednom pjenom nek m’ ovije:
Moja sila ju odbije!
Dost’ tuđinu, velim, veće,
Glave moje! dalje ne će.”
– –
Blago oku, što to zrije,
Blago duši, ku to grije!
Tko da tu se ne zaljubi,
Ne zaljubi, ne izgubi,
Ne razgriva, ne usniva,
Kom’ da s’ duša ne raspliva?
Kog da mašta gor’ ne poni,
Na snježane gorostase?
Kog da želja ne zaroni
U plavetne dol talase?
Raj u raju, svijet iz svijeta,
San o vječnoj blaženosti,
Krajina je ova sveta,
S njom se prosti, s nebom se oprosti.
Bože! Šta Slavene tu nastani,
U tih mirnih, u tih divnih stanî?
Kakva ‘e raj za dušu dika,
I srijed raja kad je duša mučenika?
Kad mučanje njeno zvanje,
Kad bje tuga i nevolja
U tom raju živovanje?
Kad joj nada nikad bolja,
Kad nevjera njena nada,
Kad se duši ne da svoga rada?
Šta je slava sviju slava veća,
Kad ta slava nije nikad sreća?
Al’ grehota ‘e kušat čuda ova
U samrtna svezat slaba slova!
II.
Moj Slovenac stasa čvrsta
Sa vječnijeh goram’ puta
Tiho sjedi, tiho šuta,
Pije lulu od pô prsta;
A klobučac na pô glave,
Pod klobukom oka hitra
Iskra čudna čudno titra;
Veslo kreću ruke zdrave:
Mi na kraju vode mile, –
Odnijele nas, rek bi, vile!
Brodar ma’nu
A mi ajd’ u gorsku stranu.
Smotri l’, brate, kaži, u životu
Oko tvoje djevojku ljepotu?
Nju smotrilo, nju ljubilo,
Od ljubavi se snebilo,
Pa gledalo, da se srce puno nade
U srdašce djevino ukrade;
Teški puti u srdašce vode:
Hitra glava, muke, riječi glatke;
Al’ sve muke mile su i slatke,
Kadno doprije, slasti gdje ishode.
Il’ viđaše, kako mjesec blijedi
U jesenskoj noći modre staze slijedi?
Sad nam siva, sad ga oblak skriva,
A kad rasut oblak, četa siva,
Po vedrini mileno usmiva.
Tako i penjat se je u tu goru.
Blagoj vodi da dođeš izvoru.
Sad o nogu zelen-granje
Sto zapreka putem svije.
Rugajuć se cvijetak smije;
Ele trudno putovanje!
Sad oprezno gredom kroči,
Sad je ne ima – de preskoči!
Sad deteljak, šaren striče,
Siječe boru kljunom koru,
A na grani vitom boru
Kukavica vaj nariče,
Po travici šturak skače
Od brežuljka do brežuljka.
Eno guje, gdje izmače,
Gle metuljka!
Donijelo ga povjetarce,
A cvijetlice gorom mile
Napoju mu raskrilile:
Puno meda sve njedarce,
Da sirota ne pogine,
Gdje zaluta iz doline.
Hlađan vjetrić lišćem šušta,
Iz daleka, čuješ, spušta
Drvar drvlje strmim putem žljeba,
Da ga vozi do bijela Zagreba;
A međuto Sava prši:
Sad zeleni mah joj posteljicu stere,
Sad se vere
Kroz izdrte brijegom krši,
Sad žuboreć uhu je milina,
Sada grmi, daljna grmljavina.
Sava s’ krči put do mora,
Krš joj ne da, – Sava mora!
Tko će napred, valja s’ borit, pobro,
To Slavene pitaj, znadu dobro.
Vječna mudrost izvela je rijeku,
Ta da tamo, ta onamo teku,
Da što srodne, složno se sjedine,
Da doteku široke pučine.
Svaka voda svojim putem mora,
Naprijed onam’, kud joj kaže gora,
Naprijed samo – uz vodu ne smije,
U naravi takov zakon ti je;
Naprijed samo, onom cilju smjerno,
Gdje ju grli more neizmjerno.
Ono more, more preduboko,
Komu konac zaman traži oko,
Gdje se rađa bijelog bisera
U dubinah neizmjerna mjera,
Kamo rijeka iz daljine
Nosi valom zlatne gline;
Kud smionost ljudska kreće
I promeće svoje sreće;
Kuda hitre plavi plove
Tražit svijete čudne nove;
More mirno, gdjeno se zrcali
Oko božje u bistrijeh valî;
More burno, – da bi njegva sila
Svijet široki poplavila.
Kakva rijeka, sila morskih voda:
Takva narav, nada slavskog roda.
Svaki narod svoje staze slijedi,
Rukom božjom propisane,
A rod svaki svomu rodu gledi,
Da što jači složno se sastane
I u sreći, i u bijedi;
Naprijed! kad se sile slože,
Sve ćeš dobit, sve se može.
Svaki narod traži narod svoji –
Što nije tvoje, š njime se ne spoji,
I prokleta ona ruka glupa,
Što iz prsi bratsko srce čupa;
I proklet poljubac da je,
Koj si brata griješno izdaje!
Naprijed samo ima rodu tijeka,
Naprijed duhom, naprijed glavom,
Naprijed snagom, naprijed slavom,
Naprijed samo, glas je vijeka,
Inog ne ima za nas lijeka.
Da, dan hoće, mora doći
Tužnih borba slavna dika;
Jednim putem ćemo poći,
Vezat će nas lovorika;
Jer ne dade Bog badava
Slavskom rodu ime Slava.
Da, dan hoće svanut paka,
I slavenska čeljad jaka
Će se steći
U svoj sreći,
Pa će more silno, možno
Drmat velim svijetom složno.
Jošte svijetu, još sunce ne pada,
Svima sjalo, i za nas je nada.
Da, dan hoće, mora se porodit,
Da će nestat Slavi tuđa briga,
Da će duh se širit i rasplodit
Umna djela, mudra knjiga;
Iz dubina slavskog duha sveti
Biser će se na svijetlo iznijeti.
Neka znadu:
Tko prosvjetu drugim čuvati umije,
Svu prosvjetu i sam budit smije;
Da imadu
Branitelji takve glave.
Kakvim s’ branjenici slave.
Zato naprijed složne volje,
Hoće, mora biti bolje!
– –
Mnogo rekoh, mnogo ćuti’, –
Ne ću više, brate, prosti,
Tijeh je riječi veće dosti;
Al’ što pamet moja sluti,
Želja moja, želja tvoja,
Nada tvoja, nada moja:
Tako sluti duša svaka,
Duša svaka poštenjaka.
– –
A – gle čuda! – s hridi strme
Dva staklena stupa grme,
I po gori
Svud se ori,
Kô u pjesmi stara slava,
Voda bistra gdje žamori:
Tu se rađa – naša Sava
Tu se rađa, –
Tudijer u dubinu pada;
Svijetla joj se pjena blista
Kô ljeskanje srebra čista.
Da to znano lakomčevu oku:
Keseći se skoči u brzu skoku
Put propasti,
Gadnom nadom,
Da će mu pod vodopadom
Biserak i srebro cvasti.
Tu se rađa – teče putem juga,
Da svjedokom bude slavskih tuga,
Što ti teče – a što dalje,
Sitni biser zrakom pršeć šalje.
Uto sunce – nije šala,
Jer ni gora nije mala –
Prevalilo goru kasno,
Dosta kasno, al’ je jasno;
Jer bi ti se pokajalo,
Da tog čuda ne gledalo.
Sinu sunce
Nad vrhunce:
A u svakoj kaplji sedam svijetlih pruga,
A u svakoj kaplji sva nebeska duga.
Znam, da ljudska grud
Danas malo mari,
Tko svemirom mudro kreće,
Tko li dijeli svijetu sreće;
Znam, za ovu ćud
Znahu samo stari.
U nesreći samo zoveš tvorca svoga,
Jer, – ah! – sreća ne zna Boga.
Al’ to gledaj, ćuti sreću,
Poznati će duša tvoja
Viši razlog, mudrost veću,
Da vrh zvijezda moć je koja,
Što to lijepo udesila,
Uredila, nakitila,
I čovjeku podijelila:
Nek po čudu ovom znade,
Da na nebu Bog imade.
– –
Zdravi meni,
Vi zeleni
Gajevi po gori!
Zdrava Savo,
Naša slavo,
Hlađani izvori!
Ah da mogu, sličan u bajci junaku,
Iščupati zlatnom suncu svijetlu zraku,
Iščupati, pa u krunu savijati,
A na krunu voden-biser nanizati,
Da žrtvujem Slavstvu vrijednu diku,
Na tom krasnom gorskom žrtveniku,
Da se sjaje
Kroz sve kraje:
Nek se znade, slavska majka,
Slavski duh da nije bajka.
Ah da mogu, kô nekada
Samson vrage roda svlada,
Ogrlih te vodne stupe,
Na nevjere ote glupe –
Štono raji tužnog juga
Zadavaju tisuć tuga,
Na slobodu i krst reže –
Da se sruše, neka bježe
U istočne puste tmine,
Nek ne kuže ote krasne postojbine.
Ah da mogu, skupio bih ovu rosu,
Da izmijenim sve pregorke suze,
Što niz lica jadnoj braći puze,
Gdje ju more gladnu, jadnu, bosu,
Nek ne plače, ne uzda’ne,
Jer već Krstu zora svane.
Ah da mogu, skupio bi sve Slavene
U divotne ove gorske sjene,
A kraj vode ove svete,
Nek im bude slavska Lete:
Nek zarone gorke uspomene,
Nek se snova svak pokrsti,
A, tko malovjeran dvoji,
Krepkom vjerom duh učvrsti,
Da budemo svi već svoji.
“Teci Savo, diko moja,
U divotne južne strane,
Nek ti voda jasna tvoja
Pere rodu ljute rane;
Primi suze, što će pasti
U tvoj talas s tužnog oka,
Primi uzdah bijedne strasti,
Pa ga nosi put istoka.
Kud mi prošla, dobro došla,
Bolju sreću braći našla;
Gdje ne našla, tiho zbori:
Ne će živjet, koj’ te mori…
Avaj Savo – šta si tužna?
Šta ti voda mutna, ružna?
Znam, u vodi ti je krvi,
Raju zmaj gdje ljuti mrvi;
Znam, ah – voda ti se muti,
Jer te pije krvnik ljuti.
Savo, Savo! kad ćeš veće
Teći rajem slavske sreće?
Kad ćeš – – -”
Moj Slovenac: “Ajdmo sada,
Gospodaru, – sunce pada.”
Odoh tužan, odoh sretan;
Uto s’ večer spusti ljetan;
Veće rasu Svemogući
Nebom zvijezdâ cvijet gorući;
Mirno ‘e – izmeđ gorâ strmî
Izvor Save muklo grmi.
Mi u čamac, mi do kraja, –
Ja kô anđeo prognanik iz raja.
Umuknuo glas već pijetla
Krijesnica tek busom svijetla,
Titra, – katkad iz dalekih sela,
Psa čuvara vjerni glas zazvuči;
Iza grmlja kolibica bijela
Mog brodara vabi kasnom luči.
Moj Slovenac rukom ma’nu:
“Ravnim putem valja poć!”
A duboko ja uzdanu’:
Lijepa goro, laku noć!
Naše Gore List, 1863.
Odgovori