Nit kô carstvo nebeskoga sina,
Nit kô strica sjevernoga kraj,
Široka nij’ tvoja domovina,
Naš hrvatski mili zavičaj;
Al’ sred bure svijeta i sred truda
Sveta neka ti je ova gruda.
Ljubi mi ju, mili sine moj.
Od djedova ti je ostavljena,
Svetom krvi stoput pokrštena,
Na njoj, sine, čvrsto, krepko stoj.
Ta na njoj je narod taj naš nikô,
Dičan narod, pa još živ i zdrav,
Za slobodu ginut odvijek vikô,
Za slobodu bijesan kao lav;
I ti, sinko, iz toga si krila,
Roda sreća nek t’ je uvijek mila:
Ljubi rod svoj, dragi sine moj.
Bili vedri ili burni časi,
Ti ponosno rodu svom se glasi
I do groba uza nj vjerno stoj.
B’jaše časa dosta, ah, predosta,
Što nas bubanj zvô pod tuđi stijeg,
A Hrvačad ona “divlja, prosta”
Satjerala vraga vijek u bijeg;
Plaća tvoja, kôm te svijet nadari?
Ropstva b’jasmo, vele, janjičari!
Zato dobro pamti, sine moj,
Već je hora, da radimo danas
Ne radimo tuđem, veće za nas:
Rad za narod nek je život tvoj.
Da, u kolo amo, svi Hrvati,
Svaki sada po razumu svom
Objeručke nek se posla lati,
Da gradimo netom lijep si dom.
Čina treba, čina, ljudi, čuste!
Nije nam do vike prazne, puste,
Zato dobro pamti, sine moj:
I ti nosi kamen toj palači,
I ti podaj zrno toj pogači:
Nije ploda, gdje ne teče znoj.
Tvrđa nam je na razmaku vijeka
Dom hrvatski, – ti joj graničar,
Odsvud, odsvud prijeti zloba prijeka,
Da razori taj božanski dar;
Al’ ti drži uvijek pušku punu,
Pomno, sinko, stoj mi na kordunu,
Pa naperi oštro pogled svoj:
Na pomolu, gdje nam prijeti kuga,
Il’ se šteni ili se vijuga,
Ti zagrmi gromom sine: Stoj!
Stojder, vraže, ni koraka više,
Ni koraka, il’ u jedan hip
Zrno moje biljeg ti napiše,
I satrt će mahom vražji kip. –
Oj neka to misli, radi, snuje,
Plete, mrsi, glođe, grize, ruje,
Razbit će si gnjusno rilo krt
O d’jamantnom roda našeg slogu,
Gdje pisano stoji, a po Bogu:
Tu sloboda samo ili smrt.
Da, sloboda, ona divna sila,
Po kôj tužna zemlja biva raj;
O slobodo, steri zlatna krila
Nad hrvatski lijepi zavičaj;
U slobodi nek se rod naš grli,
Majka, ljuba, djeca, junak vrli,
Po slobodi tek si, sine, svoj,
Pa nek tuđ ti laska, laže, miti,
Ti ne slušaj, sloboda te štiti:
Nju obrani krvcom, sine moj.
A da sudba branit ju ne dade,
Da nam zadnji odzvonio čas,
U verigah ne nalazi nade,
Ropstvo nek t’ ne bude rđav spas;
Na toj grudi, gdje te majka rodi,
Nek i zvijezda života zahodi,
I slobodan legni u svoj grob;
Da ti škripi ljutit vrag nad rakom:
“Slobodan tu Hrvat pao junakom,
Bio zadnji, al’ ne bio rob.”
Naše Gore List, 1863.
Odgovori