IV.
Samo Tebe ljubi, časti i svojata,
Oj Ti zlatna dobo narodnje nam sreće;
Nikad Tebe Hrvat zaboravit ne će,
Krešimira Veljeg zemljo umiljata.
Velika si bila Ti iza Karpata,
Velika i ovdje zvala si se veće;
Stog nam svaka miso oko tog se kreće,
Da se opet vrati veličina sva ta.
Divno mi se stereš od Raše do Soče,
Od Cetine tamo do alpinskih râta,
Tu kad Tvoji sinci svi se jednoč sroče:
Ovjenčat će Tebe, sve mi srce gata,
(Slobodno nek tvoji dušmani se boče!)
S povijesti Ti dične slava obilata.
VII.
Plemenštini Tvojoj nigdje premca nije,
Mada tražit stanem svijetu na sve strane,
Štono Tvoja bjaše, Krsto Frankopane,
Ma ju samo Hrvat cijenit razumije.
Oj u strašno doba, od noći tamnije,
Ti nam žarko sunce, Ti nam bijeli dane,
Do slobode htjede pomoć uzdisane,
Do slobode zlatne, od svega milije!
Ti si bio snagom uma, srca svoga,
Zadnji, mislim, vladar slobodnih Hrvata,
Sam iz krvi niko roda hrvatskoga;
Kašnje cijela hrpa prodanijeh svata
Stade sve mi gulit s bijednog roda Tvoga,
Krugom cijelog svijeta ona je poznata.
X.
Hoće da ti s svijeta slavno ime briše
Onaj, kog si svojom Ti spasila krvi,
U zahvalnost koj Te jošter i sad mrvi
I ko vampir klet iz srca krv Ti siše.
Zadovoljan da je, što slobodno diše!
Jer dok samo Hrvat podigne se prvi,
Bit će od njega pticam dosta strvi,
Kad se mačem stane obračun da piše!
Sve pod nebom mora božja pravda stići,
Istina je ovo stara od vjekova,
Spas slobode jednoč i med nas će sići!
Zaorit će tad iz grla sokolova,
Što visoko barjak hrvatski se dići,
Slavno ime dičnih naših pradjedova.
Objavljeno: 1880.
Odgovori