In labore requies
Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje – ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!
*
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine…
… Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?
Epilog
… Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
Niko pito: da l’ je sito neočešljano, suho čedo?
A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom…
I sve tako… čedo raslo, te sad bilo – kako bilo:
Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
I čekiće i lemeše i sjekire – takve trice,
Nu što grijeh je, dragi Bože: i – topove i sabljice!
U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
I sve raste… raste… raste… glava već mu pod nebesi’!
Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
I sve kad bi Faraune naglavice postavio
I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi –
Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi –
– Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma’nu,
Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.
A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti – – –
Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!
A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom
Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!
Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
– Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
“Naprijed!” reče, a nebesa namignuše na to: Amen!
Vienac, 1896.
Odgovori