Kada moji živi legnu
I zaklope vjeđe snene –
Poustaju mrtvi moji
Pa se skupe oko mene.
Jedni mi na krilo sjednu,
Drugi tek se hvate skuta:
Svi o toploj sreći šapću
Onkraj groba, hladna, kruta.
Meni pri tom na čas budne,
Da sam zemsko ruho skino,
Pa se poput vječne čežnje
Nad zlaćene zvijezde vino.
Ali kad na hladnoj stijeni
Muklo stara škrine ura,
Svi na lake noge skoče
I otpire kao bura…
Onda samo ovđe onđe
Izbom suhi pod pucketa,
Vazduh miri kao gondže,
Što na njinom grobu cvjeta.
Odgovori