I.
Ja te žarko ljubim, rodno selo moje,
Gdje mi one male kolibice stoje,
Kô na bujnom polju golubice sive,
Pitome i blage, skromne, dobrostive.
Oko njih se mala šumica zeleni,
Ptičice žubore u njezinoj sjeni,
Umilna se ševa pjesmom k nebu hita,
Prepelica javlja iz zlatnoga žica,
Slavuj dragoj pjeva na tananoj grani,
Kos mu se odziva u zelenoj brani,
Potočić skakuće kroz to ravno polje,
Kano živo čedo, kad je dobre volje,
Zlatno mu se sunce s neba osmješkiva,
Pa ga od milošte traci si cjeliva:
Površinom vode odmah alem plane,
Kud mu samo jedan zlatan cjelov pane.
Travica se svija kano svila meka,
Kad joj vjetrić dođe, prijan iz daleka,
Da jednakim čuvstvom miluje i ljubi,
Klas i vlat i listak, cvijet i kamen grubi.
Na livadah stoji sijeno nakošeno,
Po busencih svuda cvijeće je šareno,
Jagode i ruže takme se rad boje,
Rujne su kô usne u djevojke moje!
Pa te milo zovu, pa te milo mame:
“Daj-der nas uberi!” govore ti same.
Sva je narav sretna, sva se pogizdava,
Kano da se s cijelim svemirom vjenčava,
I gdje vidu nije, da još dalje hrli,
Tu ljubovnik svemir dragu zemlju grli,
Ona mu se ljubko na cjelove smiješi:
Tko iskreno ljubi – nikada ne griješi!
V.
Razboli se Ivo, materino dijete,
Baš u predvečerje nedjeljice svete;
Dolaze mu brižne bajalice bake,
Donoseć mu lijeka trave svakojake.
Jedna mudro veli: “Smamile ga vile,
Tu bi mu nevenke od pomoći bile!”
Ali druga misli: “Baš mi reć valjade:
Ureklo ga koje zloćudno čeljade!”
Bolan Ivo samo uzdiše i plače,
Pa napokon majci govoriti zače:
– Znaš li, mila majko, Bog ti raj nagodi,
Gdje se božjim svecem kod nas kolo vodi,
Pred jablani tamo, pred crkvicom bijelom,
Tamo sam ti ranjen ubojitom strijelom!…
“Ah sad dobro znamo!” kliknuše sve bake,
“Tamo zlobne oči uriču junake!
Al će i tu pomoć milost blagog neba:
Uroke mu samo brzo bacit treba!”
Donesoše vode, a u loncu sivu,
Pa bacaju u nju žeravicu živu,
Spominjuć uz svaku jedno ljudsko ime,
Ne bi li se zlobnik pronašao time!
Jer uz čije ime žeravica živa,
Gaseć se na vodi, ostane i pliva:
Taj je stalno krivac jadu mu žestokom,
Ureko je njega svojim kobnim okom!
Za žeravkom žera sve u lonac pada,
Al će Ivo bolan porugljivo tada:
– Manite se, bake, običaja ružna,
Od tog lijeka nema spasa za me tužna!
Ah, bez jedne ruže nema mi obstanka:
Mene je urekla – Milićeva Anka!…
Objavljeno: 1895.
Odgovori