Oj, vječni grade, pobjedniče Rime,
Daleko oku, al ne srcu momu; –
Gle, u krv svoju piso sam ti ime,
Ja gledam tebe i na svojem domu
Te motrim tebe, grade moj, i o’dje,
Ko nekad tužan s Pincija zelena,
I mislim, kol’ko uzdisaja prođe,
Što pustih tebe srca satrvena!
Oj, vječni grade, sjećaš li se i ti
Bar onog jutra ispod tvoga neba,
Kad mrtav za svijet u crkvenoj sviti
Tumarah tobom – sit i presit hljeba,
Al gladan sreće, mira i počinka,
Ne moguć stišat bure svoje krvi – –
Ej, sjećaš li se hrvatskoga sinka,
Kad krenu rakam mučenika prvih?
Bijaše jutro, vedro kano oko
Junaka tvojih pod nebom slobode,
A ja se spuštah duboko, duboko –
I pustih, nek me crne misli vode.
Koracah tamom kroz svodovlje crno,
Po hodnicih od davna pametara,
Ko divljak kakav burno sam ti srno,
Oj, Rime moj, oj, misli moja stara!
U jednoj ruci drhtala mi svijeća,
A tužno nekud ko budućnost bijedna,
Dok desnica mi slaba i trpeća
Prislanja se k stijeni zida ledna.
Ah, kuda dalje -? klecala mi noga.
Bjeh samac tuj, a Hrvatska daleko!
Da molim? Jao, vrijeđao bih Boga,
I ja bih kleo, kleo, da bih kleko!
Tad čuj – -! ko glas da Erebom se gubi,
Ko ptica tajna sve mi bliže lijeta,
Ah, spoznah ga, to glas je, kad se ljubi,
Tim šaptom šapće samo ljubav sveta.
I digoh svijeću. Na zavoju staze
Uz drhtav plam ja dragih dvoje zgledah;
Gle, kol su sretni, milo li se paze –
I – zbrisah suzu ladnu ko od leda!
Je l’ vidje kada golupče mi bijelo
Pod starom strehom uz goluba blaga?
Ah, i to dvoje tako ti se splelo,
Ko s tihom srećom ona miso draga.
I vodahu se u tom svetom muku,
Ne znajuć jada ni razornih bura,
Pa postadoše, ručicom o ruku,
Tol svježi ponad istrula kostura.
Pritajih se – – i gledo sam ih tako,
Gdje zure u te kosti isušene,
Što davno nekad zdrobiše se lako
Za vjersku misô na pijesku arene.
I gledah, koli kostur taj mi gleđu
Tol mirno, ko da smrti se ne boje,
Ta ljubav sveta sušila mi vjeđu;
A ja? Ja bijah bez utjehe svoje!
I skočih, planuh: Zar da samac lutam,
Bez svete misli, što me jačit može,
Da suze ronim i da čemer gutam,
Je l’ tražiš to, ti svevideći Bože?!
Oj, daj mi ono, o čem mi se snilo,
Oj, daj mi svijet moj, da me lavom stvori;
Što kruži mene, to je mrtvo, gnjilo,
Života daj, il mrtva tuj me sori!
Poletih na zrak – prazan, pun očaja,
Pobjesnit mišljah do izbice svoje;
Sve sretno živi, samo duh moj zdvaja,
Što j’ drugim sveto, meni prokleto je!
I srnuh, plakah: Vi nebesa gluha,
Ded, dajte znak mi, u čem mi je sreća;
Oj, tako vama svetog moga ruha
I suze ove iz oka trpeća!
Tad gle, gdje padoh kano brza strijela
Pred zide tvoje, o moj grade davni,
I spazih, ploča gdje ih kiti bijela,
A na njoj slovo, ko spomenik slavni.
Tuj čitah pismo: “Martiri di Roma”.
Slobode spomen slavno im se žari,
I šapnuh: Znam se, nisam već siroma,
Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!
*Monte Pincio – najkrasnije šetalište rimsko, glasovito sa svoga divnoga vidika na čitavi grad
Vienac, 1886.
Odgovori