Izletio je eno blijed kô strava –
Na gradska vrata izdajnički Juda;
Od crnih misli sva mu gori glava,
A kô od zime suha dršću uda.
“Oh, zraka trebam”, vapi “zraka, zraka!
Udušiti bi rad me cjelov klet,
Za ciglih što ga trijest srebrnjaka –
Na božanski mu tisnuh obraz svet.
U srcu otad ćutim leglo guja,
Gdje požudno mi srču život vruć;
Od strašne vatre ono udilj buja, –
Oh, da bar hoće već jedared puć’!
Al’ ne, ne! Ja bar dotle živjet moram,
Dok vir ne zaspem vatre kletom plamu, –
Ta novac već sam poklonio hramu,
A sad ću da se okajem u goram”…
I srne dalje… Žmirkajući krugom
Kô plaho zvijere, kad hajkače sluti;
Pod golom stopom svi mu gore puti,
A svaki šušanj čini mu se rugom.
Gle, sad je sustô – sustô baš na mostu,
Pod kojim Kidron šumeć stijene liže
I griješnom kano da se grozi gostu,
Sve više gore val za valom diže.
A Juda nijemo vala motri igru,
Što dižu se i klonu kano snoplje;
Tek časkom oči bljesnu mu kô tigru,
Kad smrtno za sna pogodi ga koplje.
I zadršće… kô suhi list u gori
Uznjihan vjetrom… pa kroz šapat zbori:
“Da ovdje sada zaronim kô kamen,
Ugasnuo bi stalno strašan plamen:
U griješnim što mi bijesno hara grudim;
Al’ hladna bi mi bila ova raka,
A vali zvoneć poput srebrnjaka
Razagnali bi pokoj, što ga žudim,
Pa kad bi bar ti Kidronovi vali
Iz duše grijeha ljagu otrt znali, –
U naručaj bi srnuo im čovjek;
Al’ znam, da svratim kao jednu rijeku
Sveg’ svijeta rijeke, da kroz dušu teku, –
Sve šumile bi: Ti si proklet dov’jek!”
I zgrozi se… i žurno dalje hita
Kô Kidron da se za njim kunuć lije;
Na licu mu se crni pakô čita,
Što očajna ga njeg’va duša krije.
I uspeo se eno… već bez daha…
Gdje kitnjasti se Getsemani stere…
I k zemlji rad bi klonô – al’ od straha
Sjenovit ište kraj, kô plaho zvijere.
“Samoćo gorska”, tepa, “zdravo da si
Sa svojim gustim, lisnatim drvećem,
I s ovim bajnim mirisavim cvijećem,
Što mekano ti krilo diljem krasi!
Tišina tvoja, majčice, me sjeća,
Pod crnom zemljom što već davno trune;
Jedina žiću bila mi je sreća, –
Dok sve me drugo na tom svijetu kuse.
Oh, zato dođoh, u tvom naručaju
Da jošte jednom usnem kano dijete;
No ne daj, da mi lišće u tvom gaju
Sa šušnjem svojim možda sanak smete.
Al’ što to čujem?… Nešto sitno zvoni:
Kô trijest da se broji srebrnjaka…
I otud, jao! već me dalje goni –
Prokletstva teška, nemilosna šaka!”
I Juda s groze eno drhtat stade…
Iz očiju mu samrt blijeda viri…
Za masline se tamne nekud krade, –
Oh, ne idi, pjesmo, za njim! Nek’ se smiri!
Po Getsemani noć je pala tija,
Ni list, ni cvijetak ne miču se više:
Tek jedna čudno maslina se svija –
Kô da se o njoj ljudsko truplo njiše.
Oko njeg sove prše amo… tamo…
I sigraju se kano djeca luda. –
A kadgod hukne koja na pô samo:
“To Sina Božjeg izdajnik je Juda!”
Al’ ne vjerujte! Juda umro nije,
Po svijetu još se kano zloduh vije;
Međ’ ljudima se ponajrađe ganja,
Slabiše svuda na izdajstvo sklanja.
Gdje goder narod tuđe nosi igo;
Krivinom djece, željne blaga, časti…
Gdje gost se proti svom gosparu digô,
Da istrgne mu Bogom dane vlasti…
Tu stalno Judin duh se negdje krije,
Da stvara bijedu, bol i jada dosta;
Al’ tu i dobri genij moleć bdije:
“Očuvaj, Bože, dom od strašna gosta”.
Odgovori