Dajte mi čašu, vrije mi krv,
Čudno mi igraju žile;
U srcu mojem vije se crv,
Glavom se vitlaju vile.
Pjevajte, braćo, veselo, pijte,
Gladite čelo, ljudski se smijte;
Tko bi si nevoljom glavu još tr’o?
Biti će dobro, nije nam zlo,
U srcu mojem šapće mi crv:
Dajte mi čašu, vrije mi krv!
Tužne zar gusle? Baci ih ća,
Dosta je bilo opijela;
Istina prava javi se sva,
Nije crna, što bijela.
Vesele zvijezde nebom se kreću
Priroda nosi sigurnu sreću:
Gdje je taj đavo, gdje je taj div,
Moguć oborit zakon nam živ?
Nema ga, nema, šapće mi crv,
Dajte mi čašu, vrije mi krv!
Licem nek plane vedar mi smijeh!
Prava je, brate, milota,
Kako se lašcu nadimlje mijeh;
Kako se praćka i mota
Proroka krivih pomamna smjesa,
Jerbo im pravda kolibu stresa,
Kobi jer odbi strahotni hip
Stisnuv ih ljuto u nemili škrip,
Pamet im toči zdvojnosti crv.
Dajte mi čašu, igra mi krv!
Igra mi krv i plamti mi grud,
Vjerujem i ja u Boga;
Doć’ će na vraga strahotan sud,
Odbit će oba mu roga.
Skutrit’ se mora zloradi đavo,
Pravo će biti to, što je pravo,
Anđeli s nama slavit će pir,
Slavit’ slobodu, sreću i mir;
A što je čovjek, ne će bit’ strv:
Dajte mi čašu, igra mi krv!
Znam, da ću dosta rano još mrijet’,
Ali mi ne klone nada,
Iz srca niče krasan nam cvijet,
Djeca nam junačka mlada,
Njih će bar minut’ starinska kletva,
Njima će dozret’ obilna žetva.
To me veseli, vidite, to,
Vjerujte, djeci ne će bit’ zlo:
Čovjek će biti, sad što je crv,
Slobodnim srcem igrat će krv.
Vijenac, 1878.
Odgovori