I slušam hitri šaput…
Kô žamor lišća,
kô meki biserov štropot
u zlatnoj posudi, koju
drhtava ručica nosi…
I slušam oštri smijeh,
što s tvoje usnice pada.
Pa zvoni, ječi,
i siječe vazduh
sa jasnim krikom,
kao kad na kamen pane
od srebra štit…
Proljeće šumi zelenim biljem:
miriše vedri život!
miriše majka zemlja!
miriše mladost tvoja!
Gledam u tvoje oko
kô u ametistan grumen,
u kome blješti
podnevni odsjev,
i neki čudni krijes,
i neki snažni, žestoki bijes…
Oh, modro, kadifno oko,
modro kô beskrajno more,
kô nebo nad morem gore,
u tebi vidim ja
nekakav novi svijet,
nekakav čarobni grad,
gdje uzdižu se burne želje,
kô silni, purpurni hramovi
sa kupulama zlatnim.
Pod njima orgulje moćne
šume mističnom himnom,
u kojoj tvoj kliče glas:
– Ljubim te!
Nekakav čudni grad,
gdje uzdižu se nade poletne,
visoki tornjevi bijeli,
a sa njih brončana zvona
u složnom akordu, slično
tvojemu glasu, ječe:
– Ljubim te!
Proljeće struji kroz mozak bića.
I dršće život,
i dršću čaške cvjetova
vapeći peludni dodir,
i dršće majčica zemlja
pod žarom velikog sunca,
koje joj poljupce zlatne
na plodne pritište grudi…
Pa dršće i tijelo tvoje!
I toplu osjećam ruku.
Oh bijela, mekana ruko,
kroz koju plavetne žile
hrle u tvoje tijelo,
mojim mislima slične,
što traže, da prodru
u tvoje duše otajstvo.
Ah, tvoja mala, mekana ruka,
gle, leži u mojoj,
kô sitna ptičica plaha.
Ja slušam kucaj pulza
i ćutim tečaj krvi.
A kucaj mi se onaj
silni pričinja udar
nekoga moćnog božanstva,
koje na ogromnom
nakovnju udesa
sreću napravlja moju.
A onaj tečaj krvi
kô burna silovita rijeka,
što sobom mene nosi,
i moje tijelo,
i moj duh,
sa svima nervima mojim,
i svim željama mojim,
u pučinu radosti,
u pučinu života,
koja granica nema
i koja nema dna.
Proljeće kipi
kroz žubor voda,
kroz sok od lozja,
kroz uzdah duša.
Ja ćutim uzdah tvoj
na snažnom crvenilu,
na krvnom žaru
usana tvojih.
A mojom krvlju
proljeće novo kipi:
i muti misli moje,
i suši grlo moje
i goni srce moje.
O žarke makovlje usne!
Na onaj purpurni slične
okrajak zapadnog neba,
u koji se utapa
velika, plamena sunčana luč.
O rujne, skerletne usne!
Ja spuštam na vas uzdah svoj
i u vaš purpurni žar
svoju uronjujem dušu,
što gori divlje, kô ona
velika, plamena sunčana luč.
Odgovori