Ah, kako gorko virnuh u tvoje oči obje,
Ti radoznalko mala, što pitala si sveđe
Od čega pjana bješe ta mladost moja negdje?
– I za ruku te primih i krenuh ko u groblje.
Životu prijeđe podne, te zgazih sjen preda se,
Kad k istoku mu pođoh po spomeni puteljku.
Ti kraj mene si išla, ko sestrica anđelku,
U prvu što mi pričest s oltara nasmija se.
Daleko pođoh s tobom po vrtu poharanu…
I gledah dječji hod ti i slušah sve bez duška,
Pod tvojom lakom nogom gdje suho lišće šuška,
A svaki list je, dijete, po jednu krio ranu!
Kad dođosmo do kutka, gdje prvu zvijezdu zgledah
Još puzila je mrtvo blijeda zraka njena
U božičinu oku, što usnam od plamena
Primamila me k srcu od polarnoga leda.
Bje Ljubav, čedo moje, ah, svesilna, što grli
Sve prostore i doba i duh i tijelo svega;
To pjevaše joj smiješak; ja klekoh ispod njega
I klicah: Vjerujem ti, moj sanče neumrli!
Sve ljiljane i ruže na podnožje joj metnuh,
Sve ljiljane i ruže, i suzom srećna roba
Zapajah vijene njene, a bajno, cvjetno doba
Šaputalo je priče kroz veče pramaljetnu.
Izrodih kćerku s njome i tad je tlapnjom lude
Okrstih dušom našom; al jedno strasno veče
U zagrljaju mamnu mat’ njena meni reče:
Sad pojedoh ti dušu da krv mi žešća bude!
Izgubiv svoju dušu, odlunjah od matere,
I svaki džbun otada raskopah noktom tigra
I svoje suze zgazih i vidjeh kako igra
U svač’jem oku himba, u svač’jem srcu zvijere!
No krik moj već ne ori; kroz nekadašnju volju
Tek grč se katkad javi na nijemoj usni mojoj;
To kriče bog i đavo u vječnoj kavzi svojoj,
I požalit je prsi u kojima se kolju!
1902.
Odgovori