Ta ista nikad neviđena usta,
Što nekada su životvorno rekla:
“Nek bude svjetlo!” – to svijetlo bi;
Ta ista nikad neviđena usta
Zanijemila su; krvca, što je tekla
Kroz žile svijeta, smrznu se i susta,
A zemlja bje ko stožer ledeni…
Svjetlonoša se izmorio sijedi
I mrča mu se lice.
Niz zlaćane mu nekad trepavice
Za suzom samo suzica se ledi.
Bez smrtne svijeće, bez samrtnog zvona
Mru bozi, svijetlo, vasiona…
– – – Oj, zbogom, Febo! – glasi sa Geje struje,
Oj, zbogom, Gejo! – pozdrav je od Feba,
A nijemi Fatum grdan sanduk kuje
I leden prevjes tke im preko čela.
Mru bozi! Čudno, kako brzo blijede
Te sjeni, što ih strah i varka sprede
Pod Himalajom il na vodi Nilu,
Na pijesku puste, na Olimpu gori
Ko Moloha il čarovnu idilu,
Kad čovjek poče da nebesa tvori,
Da vječni Sveduh nedomašan nikad
Sve čudno se je smješkao kadikad.
Mru bozi – košto magla vrh pučine,
Mru – košto sanja u prozorje mre,
Mru – košto svijest na smrti gine
I s njome ljudske tlapnje sve!
– – – Tek tko se ono potrbuške svija
Na lednoj kori mramorna vedraca?
Za njime smrt se ko lavina vija,
Da snijegom zadnjeg zasiplje mrtvaca,
A on još diše zadnjim dijelkom pluća
I još se giba zadnjom kapljom krvi;
Božanstva gdje su pala umiruća,
On ne da da se smrvi!
Vrhunci brda, mora i doline
Pod krutim ledom leže izravnana,
A on zar sami grobne sred tišine
Da zadnji bude krajem zadnjeg dana?!
I tko je taj, što živio je dovijek,
Da vidi konac svjetskim mirijadam?
Je l? Bog? Ne, slabi, posljednji je čovjek,
Na odru svijeta izdišući Adam.
I tu je pao! Žile mu se koče,
I savija se zgrčenijeh šaka,
A suha rebra uporno se boče –
Ah, zraka! zraka! zraka!
I ne će mrijeti; ne će! ne će! ne će!
Nek mriju bozi, vasioni svemir,
Nek mrije sve, al ljudstvo prkoseće
Svoj da’nulo mu nemir.
Pa on je tu ko zadnji od Titana,
Ko zadnji svjetlac prometejske vatre,
Da pita, prije nego smrt ga zatre:
Za čega ta nirvana?
Buntovnik, mrtve što bogove dira,
I – tužitelj svemira! – –
– – Ah, nekada, što ne vidje mu oko,
Ti bajni luzi – gdje su?!
I tropske palme do neba visoko
I sjajne zvijezde u majskome krijesu
I brze rijeke – ko da biser teče,
I more silno, jedino i samo,
Oblačci laki u zoru i veče,
Gdje su… kamo?
Slavujak mali, mjesečina bajna
I vrela krvca i milje života
I cjelov žarki i još mnoga tajna,
Tajna i divota!
I radost slatka – ta sve raduje se,
I obijest laka – ta sve obijesno je,
Vjekovit blagdan – ta sve miluje se –
Kud je – što je?!
Cijela povijest pokapana krvi,
Jednakost, bratstvo i sloboda!
Da čovjek bude do nebesa prvi,
Da Bogu ruku poda?!
I sve na zemlji, što se rajem zvalo.
A čovjek svojim stvorio je znojem,
Sagradiv carstvo Edenovo palo
O trudu samo svojem?!
– – – Tek vječni led! I žile mu se koče,
I savija se zgrčenijeh šaka,
A suha rebra uporno se boče,
Ah, zraka! zraka! zraka!
Još neće mrijeti; ne će! ne će! ne će!
Nek mriju bozi, vasioni svemir;
U njemu vapi ljudstvo prkoseće
I vječnog duha nemir!
Da pita: kud je, što se rajem zvalo,
A čovjek svojim stvorio je znojem,
Sagradiv carstvo Edenovo palo
O trudu – samo svojem!
Al gle! s daleka sjevera onamo
Na polutnik se silna santa skliže.
Niz led i snijeg prašti amo tamo
I juri sve to bliže.
A na njoj čudnim odrazom se sije
Sred pustog leda ukočeni krst,
Sa Svetog Petra možda il Sofije
Oborio ga sverazorni prst.
Oborio ga pred hiljade davne
Sa gordog visa, s ponosnih kubeta,
I odvlači ga preko puste stravne
Na odar zadnjeg Adama i svijeta.
I zadnjim kretom ruke
On grabi krst, al žile mu se mrznu,
Uz zadnji jecaj samrtničke muke
Tek nemoćno se trznu,
A usna samo ukoči se nijema
U gorki smiješak beznađa i jada;
Na tvrdi led mu mrtva glava pada
Ko pitanje, što odgovora nema.
Tek gorki grč – ko ocjena božanstva,
Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva.
I prostro se je izda’nuvši tako
Cijelog ljudstva oboreni lik,
A blijedim noktom, zadnje što je mako:
Napisao je u led – upitnik! – – –
– – Praminja snijeg i pokriva žurno
Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso
Ko svjedočanstvo očito i burno,
Na zemlji da je bio i bitiso!
Praminja snijeg, sipa inje gusto,
I silne grude naokolo baca
I krije znak pod noktima mrtvaca,
Sve više nada nj brdo valja pusto:
Spomenik svijetu, što ga više nema,
Do neba gruda ledena, golema!
A pod njom spava kao luda sanja
Sve, što je bilo, da isprazno prođe
Bez glasna traga, dokle opet dođe
Nov kaos mutni do – drugog izdanja!
*vedrac – kristal
Vienac, 1896.
Odgovori