I.
More, more veličajno,
Kad te motrim malo bolje,
Ja se odmah tužan sjetim
Na široko moje polje,
Gdjeno bistra Sava teče,
Gdjeno jablan k nebu siže,
A kraj njeg se za crkvicom
Mali grobni humak diže;
A taj kobni humak grobni
Razdvaja mi srce meko,
Makar da je sada meni
Tol daleko, predaleko!
II.
Ti se dižeš nenadano,
Onda opet paneš;
Čas si mirno, uljuljano,
Kano čedo uspavano,
Časkom opet planeš.
Tako isto slast i tuga
Mog se srca prima;
Čas sam sretan, čas bih plako,
I u mom je srcu tako
Osjeka i plima.
III.
Ali začas sve se smrači,
Tko bi tebe sad opiso?
Ti si kano čelo jasno,
S kog se čita divna misô.
Ali začas sve se smrači,
Mijenu nosi svaka ura,
Pa se čelo naoblači,
Tobom pane silna bura.
Val za valom zapjeni se,
Ti još više ganeš mene:
Kano roblje činiš mi se,
Što se jednoć k svijesti prene.
Slušam šum ti gromoglasni,
Ko da slušam bojni hura!
Uznosi me prizor krasni,
Krasni prizor – tvoja bura!
IV.
Divno li je, kada s krme
Vjetar napne jadra bijela,
A lađica mala leti
Kano s luka brza strijela.
Još divnije, kada vjetar
Udara joj baš u provu,
Još divnije boriti se
Proti mahu vihorovu.
Premećemo jadro bijelo,
Dajemo mu pravac kosi;
Val nas nosi desno, lijevo,
Al nas ipak naprijed nosi.
Tako sreći moga roda
Ne će se već na put stati:
Ne može l’ naprijed ravno,
A mi ćemo – bordižati!1
Objavljeno: 1882.
Odgovori