I.
Pokraj Save, vode hladne,
Prostire se vrtić mali,
Nasred njega gredica je,
A u njojzi ruža divna.
Pokraj Save, vode hladne,
Prostire se gradić bijeli,
Nasred njega kuća vam je,
A u njojzi djeva divna.
Viti bršljan tiho moli:
“Sini, sini, žarko sunce!
I obasjaj mojoj ruži
Divna krilca i njedarca!”
I ja moljah vruće toli:
– Dođi, dođi, srećo zlatna,
I nagodi mojoj ljubi
Svakog milja izobilja!
Jošte pokraj Save hladne
Prostire se vrtić mali,
Jošte u njem gredica je,
A u njojzi ruža divna.
Jošte pokraj Save hladne
Prostire se gradić bijeli,
Jošte u njem kuća vam je, –
Samo moje djeve nema!
A ja molim zdvojna srca:
– Sini, sini, žarko sunce!
I pretvori alem-kami
Moje suze – njoj na grobu!
II.
Tiho struje vali plahi,
Kô uzdasi srca moga;
A vjetrić ga grli živo,
Kano očaj moje misli.
Ljubica je krotka, stidna,
Tuj u proljet divno cvala,
A vjetrić je tih, začaran,
Ljubio ju, grlio ju…
Ali došla bura ljuta,
Kano magla u jeseni,
I srunila ljubičicu
U krioce rijeke hladne.
Mali vali ponijeli ju
U nepovrat, u daljinu, –
Zalud ju je vjetrić stizo,
Zalud za njoj jeco tiho.
I ti, Savo, teci samo
U nepovrat, u daljinu!
Ta i ja sam ljubu imo,
Al ju hladan grobak krije.
Tvoji vali struje tiho,
Kano tužni moji dani,
Pa se gube kap po kaplju,
Kano suze s moga oka.
Oj primi ih ti u krilo,
Nek se sljube s tvojom vodom,
Nek površjem sinu tvojim,
Kô krijesnice travom mekom.
I nek vazda sjećaju te
Na grob dragi – kô i mene!
O kraj njeg mi teci tiho,
Da se draga ne probudi!
III.
Divna li je nojca ljetna,
Divna li je mjesečina!
Sva je narav tiha, stidna,
Kano da je zaljubljena.
Svud tišina i mir blagi,
Samo eno preko Save
Golub leti strelovito
Leti dragoj na ročište.
I ja pođem k svojoj ljubi,
Prikradem se njenim dvorom,
Ali ona već počiva –
Ah, na čudnoj posteljici!
Ja prikleknem njoj do nogu,
Te ju motrim s tajnim strahom,
U ugaslim skoro glasom
Prozborit joj jedva smijem.
– O ustani, divno čedo!
Ja ne mogu čekat više
Svoje sreće, svog blaženstva,
S tobom, dušo, u naručju.
Evo smilja i kovilja,
Pa ti pleti vijenac bračni,
A ja idem k tvojoj majki,
Ne bi li te za me dala.
Dobro znadem: nisam vrijedan
Tolikoga divnog blaga,
Al će teškim suzam mojim
I kamen se smilovati!…
Divno čedo sluša tiho,
Ja poljubim bijelu ruku
I poljubim koralj-usne –
I poljubim – kamen grobni!
IV.
Kad sam bio na tvom grobu,
Divna moja mrtva ljubo!
Kô i hladni tvoj spomenik
Ja sam bio kamen hladni.
Olednila moja miso,
Ko i blijedo srce moje;
Uskliknut sam s boli htio,
Pa zamrla riječ na ustih.
I najzadnji siromašak
Raduje se žiću svome:
Oj al na što život meni
Bez ljubavi i bez tebe?!
Moja duša tebe žudi
Moje srce tebe traži,
Al najvišem u poletu
Tek što nađe – grobak mali!
On je meni raj i pako,
Pokoj divne sreće moje;
On je meni najmiliji
Prašak zemlje na toj zemlji.
Stog oprosti, što sam s njega
Trgo bršljan, ružu malu,
Da mi budu vječni spomen,
Vječni spomen moga jada.
Bršljan znači vjeru stalnu,
Divna ruža ljubav pravu,
A još ljubi tvoju spomen
Kô i tebe srce mlado.
I da si mi na životu,
Bi l’ mi dala bršljan svježi,
Bi l’ mi dala ružu divnu:
Tvoju vjeru, ljubav tvoju?!
V.
Gdje su moji sretni dani,
Gdje je raskoš mog života;
Gdje li nada, gdje li sanci,
Gdje je moja divna ljuba?
Ja sve mišljah: san je strašan,
Da mi ti u grobu snivaš!
Ja sve mišljah: dan će svanut
I ogranut moje sunce!
Zaman misli, zaman nade.
Ti si mrtva, Tugomilo,
Nikad više sinut ne će
Ljubavi mi sunce sjajno!
Ja se jadu odtrć gledam,
Ali zalud, moja dušo!
Gdje se zimom smrznut ne će
Mali val na rijeci hladnoj?
Mali val je i moj život,
Hladna rijeka sreća prijeka,
Zapalo je sunce moje,
Život meni led je zdeni!
Objavljeno: 1882.
Odgovori