U star i trošan buljim list papira,
Da odgonetnem slova davno blijeda –
Na umorne mi zjene s čista mira
Kô veo kaki rosna magla sjeda.
U magli pust se eno kraj pomalja
Bez travke, drva, kolibe i cvijeta:
Tek silna po njem bujica se valja
Ko pô da misli poplaviti svijeta.
Al, ne vara li vid me, ja bih reko,
U čamcu netko da se tiska prijeko –
A kako sve se teže naprijed vije,
U krilu mora njih da više krije…
Sad vidim krepka muža, gdje se trudi,
Da veslom dugim mutne svlada vale;
A mlada žena, eno do nj na grudi
Dva stište lijera – dvoje djece male,
Na srijedi sad su! Čamac im se stao
Ko laka zipka ljuljat sve to jače –
Oh, nije l’ sada netko s krme pao?
A netko poput očajnika plače?
I vali drski čamac gone brže,
Nadbijajuć se zalit baš ga prijete –
Gle, sad ga jedan u dubinu trže,
A drugi bijesno preko njega lete…
A ja u trošan list papira buljim,
Što udilj još mi tajnu prozret krati –
Za tobom, mrtva sele, ruke duljim:
Ma znao, da te vlažan grob ne vrati!
Odgovori