U po jasna, b’jela dana
Zaspala je mala Ana;
Igrala se s bratom Ivom,
Zaspala je tuj pod šIjivom.
Jer se nešto zavadiše –
Brata Ive nema više.
Sunce gleda,
Pa se smije
Povrh čeda,
Koje snije.
Kako Ani sanak prudi!
Lišce joj sve većma rudi,
Jedna šaka zatvorena,
Ustašca tek pritvorena,
Međ’ zubima kažiprst,
A nožice unakrst.
Trepavice
Guste kriju
Zjeničice,
Koje sniju.
Snije Ana, krasnog čuda!
Da bonboni rastu svuda,
I da vise mjesto šljiva,
I da niču mjesto gijiva.
A pereci lete zrakom,
Dosta djeci, dosta svakom!
ls košnice mjesto pčela,
Zuji beba čela c’jela!
A i s neba
Mjesto kiše
Pada beba
Sve to više.
Blago Ani! Al’ ne sluti,
Što će sanak da joj smuti.
Jer u snu bratac Iva
Dođe, pa joj zadirkiva:
Sve perece hvata zrakom
Sve bonbone trese lakom,
Davi bebe
Sve od reda,
Koj li užas
Ona gleda!
Zgrozila se Ana mala,
Iz sna se je budit stala.
Usta joj se na plač vuku,
A na obran diže ruku,
I – – zahvati lonac vode,
A sva voda po njoj ode!
U to Ivana
Prođe tuda,
Jer on biva
Uv’jek svuda!
Često Ivo zlo uradi,
Često sekom se zavadi,
Al’ je ipak duše meke,
Sad mu žao male seke.
Zao mu je male Ane
Nemilice okupane!
Hoće da je kući nosi,
Ljubi je po plavoj kosi.
Al’ se žesti
Mala Ana,
Grči pjesti
Razjadana.
Mokra sva joj haljinica,
Sve joj žare obla lica,
Sanena je, još tetura
Al’ od sebe Ivu gura:
“Nevaljanče, baš si zao!
Sve bonbone potresao,
Sve perece polivatao.
Ubio si
Dvjesta beba,
Što su pale
Meni s neba.”
Stade Ivo s čuda kruta!
“Kriv sam bio dosta puta,
Ali, tako osto živ,
Taj put zbilja n’jesam kriv
Zagreb, 1905.
Odgovori