Nebo je crno, od metala, peć što sije
i grije zrak i zemlju. Pretežak je tlak
na gradu, koji mučno diše i bdije
i ne može da usne, jer san ni došo nije.
Ja čujem svuda glase ljudi. Ulice su žive
i nemirne. I mnoga kola ispod moga prozora prolete
i prenesu ljude k bludnicama.
U kuhinjama drže sijelo služavke
i glas im je i govor ko u gatalica;
sve što je bilo i što će biti znaju
i hihoću i štiplju se i grizu i plaču
i onda nešto žvaču.
U postelji se neki ljudi što su legli u polusnu muče
i tlape i u tlapnji s ove zemlje skaču
na zvijezde koje im se ispod nogu gase –
pa im u praznom zraku trupla vise.
Pjevačko društvo što je bezbroj puta
i opet otpočetka otpočelo pjesmu,
umuče. Zasvjetluca nebom munja, bez groma, i gradom
zadreča suhim grlom dojenčad,
i kućama se oču očajnički bat.
Iz postelja poskakaše ljudi. Mrak i metež. Vrve
i dave se hropte mru u gungulama
ispred vrata.
A vani ulica je krik i noć se k nebu dimi
i ne vidi se ništa. Nikad više ne će biti dana.
Satana je potpalio zemlju sa svih strana.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori