Nada mnom je nebo zatvoreno.
P. Petrović Njegoš
I
A gdje si mi se našla, divna kćeri,
U samostanskih, u tih pustih dverih,
O koje s vana svjetski vihor brije;
Iznutra suza pokorna ih mije?
Zar ne bje dosta, ruka neoprana
Što smaknu oca ti – preslavna bana,
Visoku gospu mrijet ni živjet pusti,
Već razdirućom otkinu čeljusti
Još tebe od nje – kao vepar plijen:
Svu sreću majke, sav imetak njen!
Kol’ rastrovana mora negdje rana biti:
Sa živom majkom živ se vijekom rastaviti!
Kud velji jadi su ti, nego da si slijep i sakat:
Domovinu, ah, mater u progonstvu gorko plakat!
Je li tako? – pričaj; ali ne plač’, sele,
Od plača rane takove ne cijele.
II
Raspuknite se, mrke, okorne vi stijene!
Kroz pukotine vaše nek se krade
Iz djevojačke grudi lomne, raspuknjene,
Bjegunac glas bez krova mi i nade.
Pod vječnim hladom vitih poma i kupresa,
Visoko – iznad munje i gromovnog trijesa,
Gdje čista ljubav svetim mirom miri,
Počiva knjiga, u nju ne zaviri
Nikoje oko – do svevidnog oka:
Mirobitna je knjiga, štono taji
Smjer višeg suda, čudni vez uzroka,
Tu suzam naši pisani su vaji;
A sunca zlatom zlatni žića dnevi,
Bezazlen osmijeh, krilatnici smnijevi,
– Hman po njoj gmaze kao sitni mravci
Sve naše sluti, lebde sva pregnuća;
Kad sve to veća žalost nas priuča
Poznavat: da smo puti vrtoglavci,
Da pišemo tek nerazumne crte
Ob onih tajnah što su vijek zastrte.
Vidjevô li si brdu na podanku
Zor-ubavicu veselu čobanku,
Lastoliku na tihe magle čuncu
Pram jutrošnjemu gdje se grije suncu, –
Proz njegov varljiv blistajući čaj,
Bez propasti, bez strma klisa,
Bez kobne noći, vražjeg risa,
Ko slatko snivan – neki motri kraj?
I mene sreće zlaćen pramen
Na takov bajni nekoć žal iskrca;
Al došli ljudi bezdušni, bez srca,
Zavališe na grud mi teški kamen
I ja potonuh! –
Ah! ima l’ koga da još spasi bônu?
U našem milom bogom zavičaju
Porastoh cura zelena i mlada,
Ko skromna jela ponosna do grada,
Zakriljena pred burom oda kraja dvaju;
Dok roditeljske ljubavi me dâh
Ko blagi lahor nježno promahivo
Bez svake brige osjećah ga živo,
Oj majko, oče! drago li vas zvah!
Što burno more, što oluja prijeka,
Što šumski šum, što gorska jeka?
Nit ime drvlju, kamo cvijeću znadoh;
Nu ljubica mi poniznica mala,
Sa milmirisa sama se odala,
Da nju i poslije imala sam rado;
Gdje sad mi trava jadikova niče,
U glavi šumi nad njom se blisiče,
Kraj mene pluji voda zaboravna,
Ne mogu do nje, žeđajuć odavna –
Olujom vijek mi ista jeka ori:
Pregori, srce, gori i pregori!
U rano jutro čuh pjevanku nečju
Mah pustih igru i nestašnost dječju,
Prem ne razumih riječi ni jedine;
Njen ljupki glasak sav pričini mi se
Ko da ga upih iz materne sise:
Ti! – ti bje pjesmo moje domovine!
Romoni! zuji! gladna, znaj, i žedna
Bih slušala te; da l’ na usta medna,
A ne na moja gorka, ti se javi,
Gdje smrtni led se svednevice pravi.
– Ta pjesma muknu. – Čujem tužno za njom
Na lipi kukat kukavicu crnu.
Na lipi ona; ja na oštru trnu
sa kobnom pjesmom njenom svakidanjom;
Njom prevarena, pr’e no griznuh kruha,
Jur dopadoh i njena crnog ruha
Bje neko veče – igrom se zatraja
Sa djevojkama iz bližnjega sela
Vrh nas, to sela, zelena vrh gaja
Jur mjesečina blijeda se nadvela.
Ja mahnem domu – viđi po me čuda:
Kud ja – i mjesec za mnom tuda –
Dohrliv dvoru, brž’ unutra skočim;
A pratidrug moj ni s okna se ne do,
Već sanovnima svojim me očim’
Još dugo – dugo mirno gledo.
O! mjesečino tiha, misaona,
Ti tankoprelja ljubovnih si spona,
Sigurni čador… koji koga ima,
Ah! kolikim si kao danak jasna;
Dok men’ si evo magla pred očima,
Gdje ostah sama s mišlju i bezasna,
Po nebu drobne zvjezdice brojeći,
Moj glas da jedna počuje, hiteći
Pozirnula bi tija srcu na dno,
Odljubila se bogu – utješila jadno!
Nebosklon scijenih… na brda se sloni,
Vijek pitah: kud ću do visina onih…
Dosegnut one grudve više brijega,
Držeći oblak da je hrpa snijega.
Nebesa, onda začudo mi bliza,
Od poslije zalud za vama posizah,
Pram vama vapeć jur isplakah oči,
Priklonit nî vas niti plačem moći.
U bijeli Zagreb sestri Petronili
Neproštivno sveđ neko šarah pismo;
Da kako joj se duvnom biti mili;
Bud njeno lice toli zaželismo!
O duvni kakvoj čut, ni htjedoh znati;
Iz stopa svomu da se domu vrati!
Gle! – tko bi reko da ću pri tom djelu
Baš ja postupit na vilinsku zdjelu?
I vinjaga se za topolu lovi;
Kud ja, od svoga otkinuta duba,
Po hladnim vučem zidinam se ovim
Ko blijeda sjena od stuba do stuba,
Pod jednim samo znakom stalna, ista:
Pod znakom križa probodenog Krista.
O! blažen čovjek koji u svom kutu
Domaći mirno umije trošit kruh,
Ni bezbožničkom postoji na putu,
Gdje međ sobom se ljudi zlobe, tru.
Ta zemlja mati: naša povratnica
Sjemešce svako u svoj prima skut;
Tol’ umna umnu da potiska klica,
Smije cvijetak nevin prekinut?
Preželjna majko! u sužanjsku klijetcu
Zavukoše te prekrvnici zli,
Razbijajuć ti o kamenje djetcu:
Ko sionskoj ta babilonska kći.
A kud je doba? – večer dihoslasna?
Iz tvojih usta ona pjesma krasna?
Pjesma s Ozlja-grada
Čuj mi se pjesanca
S ozaljskog okanca
Šumom Kupom dalj! –
Šumi, Kupo, šumi;
On me već razumi,
Moj mu pozdrav šalj’!
Ah! u tihoj smeći
Da mu mogu reći:
Kol’ ga ljubim ja!
Tko da srce smiri
U tih slatkih virih,
Kojim nema dna?
Momak je od oka,
Junačkoga skoka,
Soko ljubi lov,
Vid mu dalek nosi,
Mač mu Turad kosi;
Još mu domać krov.
Puni majoliku,
Obgrli si diku,
Pjesmom kroti ćud,
Dokle ljutog lava
Ne klonu mi glava
Na tu toplu grud.
Ponos mu je perje,
Lovor i biserje;
Čast Hrvatske: san,
Srce plemenito:
Gnijezdo doma svito,
Duh mu – velikan!
Zlaćen mi prstenac,
Ja mu kitni vijenac,
Vjera kruti pâs.
Kao libel mora
Povrh svih ponora
Ljubav ziblje nas.
Ustrepni zlatnim svojim krili, pjesmo,
Poleti natrag pred poraznom burom,
Na staro, sretno zakloni se mjesto,
Odonud gledaj gdje bijasmo – gdje smo –
Pak, nije l’ zavjet među nama presto,
Ukradi mi se – bilo kasnom urom
Svom snagom krila vini mi se o vrat;
Al ti mi cviliš – gineš u nepovrat.
O, s tobom i ja letjela bih
Na krilih makar slabih
Kalovitimi drumi, crnom gorom,
Uz čobansku si vatru sjela,
Iz lista pila, malinicu jela,
Hladovala gdje zelenim pod borom.
Da letim? – Kuda?
Ta kamo pamet mi vrluda?
Ne! – dajte, ljudi, u ruke mi štaku,
Da idem hljebac domovinom prosit,
Nad menom neće nitko bit okosit,
Poznavat će me čim poprimim kvaku:
“Podijelite mi bar, Hrvati, vi!
Sirota ja sam slavnog Petra kći!”
Minjavala bi zrinjske nebrojene dvore:
Veledušje tu stanilo se prije;
A sad se u njih ljute gnijezde zmije,
Gdje dobila bi otrov; mjesto crne kore.
Uzalud – zalud – propalo je sve!
Pred ova ko pred hadska vrata
Zavalio se Cerber. – Hoće l’ koj’ Hrvata
Bar skupit kosti Arijadnine?
III
U svoje vrelo listak se ogleđe
Oživjet rado, svehnut pada na nje:
I ja u slavne zagledah se pređe,
Da, oni su moj život – spominjanje!
Uz njine slike mutim se i varam,
Da budu s mene teški snimit jaram;
Nu one šute – šute mramorkome;
A živi neće da čuju o tome.
Pasoglav vođa paklenijeh četa
Sa pustara taj pusti, divlji sin,
Sin Jesukaja, “grozni Temudžin”,
Sve zemlje trepet, pokor i sujeta,
Razvali Kitaj sa čudesnim miri
Uz Persiju tad čuvenu, izuću,
Ni božjoj djeci pjesnikom ne prosti.
Za Batukana požar se raspiri,
Opusti stojnu Rurikovu kuću,
Dosegnu Poljsku – svijetli Krakov grad,
U gomilu kog pepela i kosti
Pepelne srijede barbarin pretvori,
O i ja plačem velik njegov pad!
Hrvatsko nekoć uznosito sijelo
Žalobit spomen osta i opijelo.
Na Stjepanovoj posvećenoj kruni
Poklonit isti morao se krst,
Trepeto Bela ko na vodi trst:
Potisnuv za njim toli ga zabuni
Krvopilica Kadan kan
Ko sudnji da je svano dan!
Ni ljuti Klis, ni val ga morski drža,
Već hrvatskijeh jata sokolova
U vjeri tvrđa klisa, munje brža;
A tko bje onaj koj se s njim rukova
I Trogir, i njeg koj’ branjaše krepko?
Tko drugi, doli dični Šubić Stjepko:
Za smrtne stiske i oluje,
Dok kraljev oko otočića Buje
Varakajući skrivaše se čunak,
Gostoljub, prvi svjetnik on, i junak.
Zapogna bijesno Ture, jur u mrko zavi
Bez glave Srpstvo, bogomilsku Bosnu,
Dalmaciju će da poda se spravi;
Nu bijelo Jajce ljuto ga se kosnu
Za probav odviš tvrde kore,
Oko njega jer očajno se bore
Dva Ivana, dva bogom pobratima:
S junakom Zrinjskim bodri Karlović,
Visoko prha zastava nad njima,
Noseći svaki kao pravi babović
Tri okovana za kalpakom pera,
A tu su: narod, sloboda i vjera!
Međ njima kao dragi kamen sjaše
Neslomiv Krsto Frankopan,
Od svih Hrvata poslije zvan:
“Sva obrana i pouzdanje naše!”
De kazuj! velik care Sulejmane,
Sokoloviću: njegva desna ruko;
Što? – ti si, vidim, zauvijek umuko
Neprebolne od potajnice rane,
Slavohlepno ti jedno srce puče,
Ne odnese bo od Sigeta ključe.
Da pitam bijelu vilu sveznadarku,
Otkazala bi: morade se s puta
Uklonit Zrinjskom na tom Sigetištu,
Ko nekoć Musa Kraljeviću Marku:
Baš kako slamka, vihrom uzdignuta
I opet na svom nađe se smetlištu.
Na svetom blijesku Nikolina mača
Daleki još će potomak se kleti,
Tociljit na njem volju da je jača,
Za dom svoj da će živjet i umrijeti!
Krasote mi! Kad sveti Đurđe jaši
U pramaljeće na svome zelenku,
Po debeloj se razigrava paši,
Na glavi mu se vije gorska kita,
A dolamu si metni dokoljenku,
Nek za njim oko svačije se hita!
Divotniji bje vitez Zrinjski Jure
Sa birnom kitom svojih sokolova,
Poznade Danac, Nijemac ga i Ture
I svaka gruda, kojom junakova,
Bje carstvu možna obrana i hrana,
Neodvojnica svoga roda grana
U koju hvalu? – to bar nije tajna –
Da bude rukom potajnicom
S nenavisti od hrđe Valenštajna
Počašćen trovnom povrtnicom.
Al i tu suzu, gorki zalogaj
Proguta moja domovina, mati
Ledena sinka u naš topli kraj,
U čakovački hram ga krišom sprati.
Od tuda grakćuć crni gavranovi
Raznesoše mu kosti:
Ti kivni, tuđi gosti
Na našem grobu, imenom li slovi.
O, sunca traci ozračena diko,
O, rastvorena, krasna muška sliko!
Na nebu našem krvavo ti gore
Dva rodom brata – do dva Dioskura:
Ban Nikola i Petar – oba grozna smrću,
Neumrla im djela topovi govore,
Sva pronosi ih Krajina i Mura;
Na prvog hvalom isti Turci se osvrću,
Junaka da ga nema mimo njega
Do ponositog Jurja Škenderbega!
– Osupnula se Europa cijela,
Posvuda crne zastave istakla,
Parizom, Rimom drže se opijela,
To “čudo svijeta” u kuršanskom lugu
Jer divlji vepar kivnim zubi zakla
Domovine na vječnu štetu i na tugu!
Joj! Petre slatki, ljubljeni moj oče,
Ustravna sliko! – Ti ukleti kistu
Na naše slave otvorenom listu
Gle! Što si piso; – čim li, evo, doče! –
Ti divlja, ti neobuzdana silo!
Što samo dereš – sveđer žeđaš krv,
Da poznaš duh i upropastnu brv;
O krvi ti se niti ne bi snilo.
*
Stojaste slike, samrt zobajući,
Prot dušmaninu zlosrdne Meduze;
Neharna ruka s štita dol vas uze,
Mjest’ časnog mjesta tminu vam odluči,
Ah! srce će mi pući.
IV
U tavnoj noći
Svud naokolo mir se toči
Ne glasi nit se žubor djevojaka,
Nit šturka čuješ usred mraka,
Sve ko da nešto sluti.
U svoj se list
Crvičak moro zamaknuti,
Prestavši grist,
I seljak tvrdu obradivši grudu,
Na slatkom sniva trudu.
U slogove se zvonka ukri pjesan
Ko među zlatno klasje sijeva,
Čim grane sunce, prostor joj je tijesan,
Modrinom leti, milosna ju neva
S pod ruku ziri,
Pred žarkim suncem dokle ne zažmiri
Obrazac joj se žari,
I ona pjevat mari.
U noći s neba melem-rosa sipi
Na srce suho hladnije od hridi,
Na srce štono od osvete kipi,
Na ranu koja kao plamen bridi
U noći krst-unakrst
Prorezala je ljubav s krivne staze;
Ja stojim sama kao prst
K meni u snu stravne sjene slaze.
U crno sukno – kakva je crna duša –
Gle! umotano podiže se tijelo,
Bez glave glavu rukam naći kuša
I našav, na vrat meće si ju smjelo,
Odsloniv rubac, oko glave svîti,
Sav krvav sada; zlatom pr’e utkivan,
Uz blažen uzdah blaženom darivan:
Utkivala ga ljubav žarkom niti,
Postupa tijelo k meni bliže – bliže –
Vrh mene ruku polagano diže,
Blagoslivljuć me njom, što sjekira poštedi,
Pak i ta milost reci da ne vrijedi?!
U zadnjem pismu on blagoslovi me
I zadnje riječi moje su mu ime.
U tren se glava opet s vrata skinu
I sve uminu –
O! vi sirene sinjeg našeg mora,
Sirenam kojim – ljubimca vi svoga
Utopit daste krvnih sred vrtloga,
Utopila ih žalost, njegve gora?!
U crno sukno – kakva je crna duša –
Gle! umotano podiže se tijelo,
Bez glave, glavu rukam naći kuša
I našav, na vrat meće si ju smjelo,
Odsloniv rubac, oko glave svîti,
Sav krvav sada; zlatom pr’e utkivan
Uz blažen uzdah blaženom darivan;
Utkivala ga ljubav žarkom niti,
Postupa tijelo k meni bliž – i bliž –
U rukuh stiska sveti križ,
Na križu zlatni prsten s dragim kamom,
Čist na njem zapis Julije Rimljanke,
Užežen njena srca živim plamom
Uz bajni šapat vile Talijanke,
Nu koja kao Talijanka juče
Jur danas našku koprenu obuče.
U tren se glava opet s vrata skinu
I sve uminu. –
Križ, svoje muke Spas vascijelog svijeta
Nosjaše krunu od trnja pletenu.
Križ – onaj prsten – nije l’: pečal, sjeta
Za narod, mladost, za prevrijednu ženu?
*
Hrvati, braćo! mnogi jošte križ nas čeka. –
Sirene tuđe bježmo s bliza i daleka! –
*Ova Veronika kao i njezina sestra Judita Petronila sprovodile su svoj vijek žalosno u samostanu zagrebačkih duvna
*Katarina Frankopanka Zrinjska boravila je svoje dane većim dijelom ili na Grobniku, ili pod Ozljem, a dokončala je svoj nesretni život u najvećoj tuzi i nevolji u gradačkoj tamnici godine 1673.
*visoka gospa – Katarina Zrinska
*čuti kukavicu natašte znamenuje u našem narodu zlo
*tko nagazi na vilinsku zdjelu, “neko modro cvijeće”, neće dobro proći – veli narod
*Iza bune Petra Zrinjskoga komorski činovnici razbacaše kosti Zrinjskih (Kukuljević)
Objavljeno: 1878.
Odgovori