Ah, evo opet…
Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.
Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno…
Dođoh… i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe – vjetar, kiša – tmuša…
Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?… Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.
Noć na jezeru
Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.
Plovim tiho… Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke.
Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim’ se neki bolni sjećaj budi
Na čarobne priče, što ih davno – davno
Pričala mi o jezeru majka stara –
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.
Vesper
Tiho, tiho – tiše ko izmoren junak
Na zapadu tamo sunce mrije, gasne.
Po našem se kraju hvata suton sivi
I izniču sjenke i zvijezde jasne.
A daleki toranj naše stare crkve
Tupo u vis zuri… Tamo djeva neka
Šeta mirnom stazom, jednu pjesmu pjeva
Razliježe se sjetno melodija meka.
Tik – tak sahat bije, sad će zatalasat
Zvon kroz polutamu… Ona djeva sada
Ide amo k meni. Na dušu mi meku
I sanjarsku dušu bol otajna pada.
Ivanje
Mekan je suton pao ko svila
I noćcu doziva crnu,
Svud lepet ptičjih čuje se krila
I gavran s jablana pr’nu.
Gle! tamo vatre na brdu gore,
Komu se krijes to pali,
Dok baščom trešnje i višnje zore
Iz lišća đul mali?
I sve to više krijesova biva –
Sutra je Ivanje sveto, –
Sve u veselju milome pliva,
Jer ljeto stiglo je eto –
Prošli su dani studeni dani,
Ne treba grijat se više..
Na cvijetne gaje i usjev rani
Tihane padnut će kiše.
Po mekoj travi pasti će voli
I naše ovčice bijele,
Po brdu gore, dolje po doli
Pjesme će brujiti vrele.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori