Nisu stari mene othranili
Za pjevača, za pjesme kovača;
Al’ badava otimat se sili,
Narav, brate, ta je vazda jača.
Deder kušaj! Pokosi mi travu,
Skini grane sa zelena drva:
Podizat će travka opet glavu,
Cvast će drvo, kako cvalo sprva.
Učenjak sam htio biti strašan,
Zavih ti se sav u pergameni,
Od nauke bio sam ti prašan;
S muke bio me je pot ledeni.
Al’ iz svega mudrog toga kala
Sve je nikô iznovice cvijetak:
Duša mi je pjesmu zapjevala,
A to bilo duši velik svetak.
Pa ja jadan svecem svijeće pali,
I molitve šalji njima vruće,
Ne bi li mi vraga istjerali,
Što mi pjesme vražje te šapuće.
Dogorjele svijeće zavjetnice,
Obumre na usnah šapat sveti,
S nove pjesme planulo mi lice,
K zlatnim zvijezdam živi duh poleti.
Sve, što oko moje svijetom gledi,
Sve, što sjaji, žive, što se miče,
U mom srcu se u pjesmu redi,
Sve se slaže, slublja se i sriče.
Nek i skoči graja blebetuša,
Nek si na me crnu žuč iskali,
Što je takva mlada moja duša,
Slavni Bože, baš ti srce hvali.
Srce moje korijen mi je zdravi,
Zelen-granje s korijena tog niče,
O slobodi pjevat ću i slavi
Momu rodu živim glasom priče.
Ma me zato i ne othranili,
Ja ne tražim svijetom inu sreću, –
Kad mi crvi korijen rastočili,
Onda tekar više pjevat ne ću!
Naše Gore List, 1864.
Odgovori