U zlatnoj se sandali
meko prošeto mjesec
zvjezdastim ćilimom neba.
Šumi trava
– zelena kosa livade –
i tresu joj se široke grudi
od zvonke pjesme cvrčka.
I on pjeva:
o vjetru, koji se bori negdje s hrašćem
i s morem –
jašuć na bijelom konju-oblaku.
Pjeva čežnju livade:
da je ljubavnik-vjetar pogladi rukom
po mekanoj kosi.
Pjeva bol livade:
da će joj mirisnu travu pokloniti kosi
ko bogu vlasi koludrice.
… Zadnje će suze isparit se nebu –
tako će se duša zaljubljene livade
grliti s vjetrom.
“- A momak će moj upreći kola ko brijeg
i odnijet u sijenu poljubac sunca
i miris mrtvih livadinih vlasi
nekuda u grad.
Pa kad će na povratku
prazno zvoniti kola,
i na sjeni rasti konjski kukovi –
sjetit će se dragi da je kupio
zeleni rubac
– s kim ne bi mogo pokrit golu livadu…
Zaogrnut će miris mojih vlasi!”
…I kucao je cvrčak pjesmu radosti,
kucao ko srce.
Objavljeno: 1933.
Odgovori