Već se i ne bijele visovi od gora,
Pun je zvijezda tihi vas nebeski svod;
Sa šumom se valja sred sinjega mora
Ko planina teški i golemi brod,
Noć miruje tamna, gluha i duboka,
Na velikom brodu sve već mrtvo spi;
Samo zvijezde plove sred neba visoka,
Ko u građi praha rasplinuti sni.
I crn oluj na dnu sinjeg mora spava,
Nasred broda blijedim zanesen i sam:
Gledam ta nebesa bez oblaka, plava,
A u meni gori jedan silni plam.
Čini mi se da sam jedan od gusara
Davnih što su mrki uz vjetrova let,
Išli ovim morem što ga brod to para –
O, kako je divan i beskrajan svijet!
Do svih međa trepte nebesa daleka,
A sva tama snova vri u srcu mom,
Šumim kao vali razlivenih rijeka;
Sam sred noći huči broda huk i lom.
O, to pusto more kome nema kraja,
Ove noći kruži jedan bijeli grad;
Ljubi golo stijenje moga zavičaja,
Dok na svakom pragu sjedi smrt i glad.
O, to pusto more što huji u tami,
Ove noći mokri vas usnuli žal;
Svi borovi, vidim, sa hridina sami
Mrtvo nebo mole, slomljeni nad val.
Ah, gdje su mi moje poljane i bašte?
Na kojoj mi strani leži mrtvi rod?
Dokud noć se kreće, vali, vali prašte,
I crn, kao neman, bludi pusti brod.
O, da l’ još na suncu moji krovi bliješte?
I cvjetaju jošte karanfil i krin?
Sva užeta šume, fijuču i trešte,
Dna, utrobe mora što ga valja džin…
Zemljo, zemljo moja! Nebo i pučinu!
Ja bih svu da grlim, od gorenja pjan,
Saharom svih čežnja u meni što ginu
Za tobom, i nikad da me vidi dan!
Ne, ti nisi nikad bila tako sveta
U ovoj daljini dok ja nemam tlo;
Kao jednu zvijezdu nekog drugog svijeta,
Ja te gledam divnu, izgubljen i go.
Sva pučina tamna još sinj brod svud ganja;
Gle, mene će bacit na neznanu lit;
Na kraj mora ovog gdje se sunce sklanja,
Moj pijesak će da piše tvoj nebeski mit!
(1915.)
Srpske novine, Krf, 1916.
Odgovori