Svud sn’ježi cv’jeće na te crne grane
po golim međam’ usred mrče i bora, –
rekô bi posm’jeh ili mig sa strane
Markizice kakve s naprahanog Dvora.
Pod vedrim hladom malahitnog neba
stislo se more bez valova i b’jesa
vičući muklo: – što mi nema hljeba?
– gdje su te bure? -gdje je pl’jen tjelesa? –
Kraj puta čekah dokle žarki zapad
udune žerav a sjen s Petke baci,
što tamnim plaštom krije mrtvi Lapad.
Ončas ti prođe, … Kliknu!… Plamen-traci
zjenica dragih razgališe veče!…
One se noći smrznulo sve cv’jeće.
(1891.)
Odgovori