Mirku Račkomu
Nekad je bila čedna sličica
Očiju krupnih, bijeloga čela;
Nikada nije vješta kičica
Skladnijeg našla duha i tijela.
Nevina riječ joj – drobna ptičica,
Ševina pjesma vedra i smjela,
Duša joj bješe slatka pričica
Momačkog srca, čista i bijela.
Sada pak – Bože! – oči pažljive
Nalaze na njoj zjeni lažljive,
Patvoren zub i glumački osmijeh.
Kad sam joj sinoć prst poljubio,
Pitah se: – Zar si ovo ljubio? –
Pitah, i prokleh život kroz posmijeh.
Objavljeno izvan Knjige pjesama (1900-1914)
Napisano: 1911.
Odgovori