Pod lijeskom južinaju kosci:
rubača im kao koža priraštena;
dok mlada seljanka sjedi kod košare
podvivši noge poda se i stidljivo promatra
vrteć svitak u ruci: krunu s glave.
Međ trepavkama crnim njoj se oči plave
kao nebo između oblakâ.
Pozivlju me pod grm da hladujem
i jedan mi već pruža barilo vina
(otrvši prije čvrsto odušku dlanom).
A drugi mi zaiska cigaretu –
i odmah spomenu zasađen duhan,
u šumi negdje pomnjivo skriven;
i kako su prije pušili mnogo,
sada nemaju niti novinski papir
da zamotaju još zeleno lišće.
(A molitvenik ne daju babe,
pa stare marvinske putnice rabe,
spremane još od pokojnog djeda.)
I slušam tako njihova svjetovanja:
kako lugari tvrde, da su tatovi;
kako gospoda na izletu jadaju;
taj narod uništava ljepotu šuma,
kako su prije robom kućarili po svijetu,
kako je bilo lijepo, a sada stradaju.
Kako su prije iz Amerike dobivali,
pa makar samo polovna odijela,
a sada im nije ni koža cijela.
(I pokazuju mi po tijelu krpe
i krvave rane od kojih trpe.
Pa dodaju: moguće ti imadeš
u Zagrebu kakove stare prnje,
pošalji – pošalji – ipak, znadeš,
neće u kožu tako trnje.)
Onda se dižu: udara brus u tobocu.
Zdravim se s njima i Molbu obećajem.
Odlazim: za mnom kose siktaju…
Objavljeno: 1933.
Odgovori