Pod bijelim sjedio čadorom,
Zaogrnut vojničkom odorom
Na bubnjiću čovjek plavokos;
A pred sobom u šarenu dasku
Svu je zbio oštra vida pasku,
Sve u dasku viri dug mu nos.
Sad se smišlja, dasku motri muče,
Skok konjićem, sad kraljicu vuče,
Sad iz lule trese smiješeć prah;
Tko ‘e za daskom pitaš prikovan tom?
E da znaš! Sa svojim ađutantom
Igra sada vel’ki Frico šah.
Lija Frico lukavo juriše,
Ađutanta tjera sve to više
I šah-kralja sve u gori škrip:
Tornjem amo, a kraljicom tamo,
Dva, tri puta treba jošte samo,
Ađutant je “mat” za jedan hip.
Puče puška! “Naprijed, momci! Hura!”
Grom zagrmi Trenkovih pandura,
“Mat” si sada, dragi Frico, ti!
Dotisnu se vraže do tabora,
Pa harači kao crna Mora,
Svaki pandur siječe Prusa tri.
Skoči kralj: “Šta! Grom i pakô! Zar da…?”
Al’ or’jaška bježi perčin-garda,
Ne mareći ni za kralja svog;
Pobacala nebotične čapke,
Vratolomce brusi duge papke:
“Joj, panduri! Smiluj nam se Bog!”
“Kukavice! Gdje je ordonanca?
Bog vas satro, amo moga vranca!”
Lupajući nogom grmi Fric.
Bježi, Frico! bome nije fajde!
Uz slavonske gromovite gajde
Kralj na vranca, pa ti u bijeg, žic!
Al’ je bilo za što biti borbu,
Sve je palo u pandursku torbu:
Kraljev šator, kesa, draga, šah;
A pandurčad pune čaše kucka,
Igra kolo, veselo propucka
U pandursko slavlje pruski prah.
U Zagrebu stoji još danaska
– Nek ju gleda pošteni Hrvat –
Ta šarena šahovica daska,
Gdje načini pandur Fricu “mat”.
Naše Gore List, 1864.
Odgovori