1. Eva
Na moje udara srce
kucajem vještim i žurnim
prstenjem kićena ruka:
– Otvori!
Ne slušaj nehajno srce…
Al glas drzovito mami
i ječi požudnim ritmom:
– Otvori! otvori!
Posljednji cjelovi gore
u krvi usnica mojih,
posljednje pomame moju
nesitu kidaju grud.
Ugasi ludilo krvi!
Utaži surovost želja!
Daj mi, da okusim, Xeres,
još samo jedinu uru
ljubavi -jedinu – zadnju!
I svoju poleć ću dušu –
taj ponor poraznog žara,
taj vulkan razorne žudnje,
taj izvor vječnog pijanstva –
na dušek milosti tvoje,
na odar prezira tvog!
Otvori!
A vani sunce. Kô radost.
Smiješi se novom životu,
zelenim vere se granjem,
kroz mlade prodire duše,
rukama snažnim i zlatnim
vedri obujimlje svijet.
– Otvori! otvori! –
kliče nestrpljivi glas.
U njemu bojazan jeca,
u njemu molitva dršće
kô čudnih orgulja zvuci.
I regbi, to nije duša,
neg to je samotna crkva.
A moje budi se srce.
O jadno, bezumno srce!
Zar si odolilo ikad
napasti, nevjernoj kušnji?
Nisi l’ se podalo uvijek
bludnji i varavoj šali,
i pustolovini smjeloj?
Usulo otrovni nalip
u mnogi vedri napitak?
Sadilo koprivu ljutu
uz čistu, stidnu mimozu?
Rasulo čuvstava biser
kaljužom hladnog cinizma?
O jadno, bezumno srce!
Ti eto ulaziš i sad
u onu samotnu crkvu
u kojoj ne diše tamjan,
u kojoj zvonovi ćute,
u kojoj ikone mrtve,
a knjige zatvorene,
a svijeće pogašene.
U kojoj samo davni grobovi,
sa natpisa im prošlost govori.
Ulaziš i mene goniš,
nemirno, nesito srce:
– Uđimo!
To nije hajdučka špilja,
ta to je čovječja duša,
čovječja duša-božji hram!
I plahim korakom stupam,
promatram vještačkim okom:
po prašnim leže oltarim
slomljeni idoli nijemi,
a posvud zavjetna srca,
i mrtvi osjećaji,
i prazni uzdisaji,
i nijemog sjećanja dar,
i utrnuli žar…
Kroz šarne pendžere gotske
plameni ulazi dan,
i pada odsjevom čudnim
na istrošeno tle.
Kolika koljena tu su
pred svoje klekla božanstvo!
Kolike usnice tu su
spustile cjelove snažne
na stopa oholih trag!
Kolika očajna čela
na to se spuštahu mjesto,
vapeći milosti trun!
A ona stojeći na onom
oltaru, u svom božanstvu,
na čedno bacaše roblje
mrve veledušja svog:
raskošnik pohlepni -jadnom
Lazaru, ljubavi žednom!
Pa što me dovede amo,
o srce, bezumno srce?
Ja tražim život što živi;
ne ću života što mre.
Daj, iziđimo ovle!
Vani je sunce kô radost.
Zelenim vere se granjem,
smiješi se novom životu,
kroz mlade provire duše,
rukama snažnim i zlatnim
vedri obujimlje svijet!
Al ona pohrli za mnom.
Divlja. Kô Potifar. Ruke –
kô ljute pomame kraci.
Oči – kô izaziv zmijski.
Usta – kô demonska volja.
– Ostani, ostani, Xeres!
I pade na moje usne
cjelova bujica luda
gomila žerave ljute.
Mozak se smuti, a bilo
ludilom kuca, a duša
kida se, trga – kô plaha
u zvjerskoj košuta pandži
– Na sunce! Na sunce!
U groznoj, surovoj borbi
o dva se uprijesmo stupa:
drhtahu svodovi truli,
tutnjahu grobovi nijemi.
Na to se survala u se,
izgubiv linije čarne
i divne oblike svoje,
ona osamljena crkva,
ona osamljena duša.
Ja svrnuh drugamo pogled:
preda mnom veliki svijet…
U svijetu velikom život,
i mladost i volja i svijetlo,
i snaga i posmijeh i nad –
Pa pođoh… kličuć kô putnik
kad, nakon duga odsustva,
rođeni ugleda grad.
2. Liddy
Još samo dva tri minuta – –
Sa niskog vagonskog okna
gledam na stanični ulaz,
i čekam. Nestrpljiv – tužan…
Ah, ne će, ne će doć!
A kupališni se gosti
po uskom vrte peronu;
al mene zanima malo
taj strani, šareni svijet.
Ne marim za spretne geste
nit za elegantne kretnje,
gracioznog ne vidim smiješka,
koketne prezirem šale,
ne tražim pogleda vještih,
koji se kriju u sjeni
razkošnih, bujnih plereusâ.
Ja samo čekam i šapćem:
– Ah, ne će, ne će doć! –
O mala, o slatka Liddy!
O hitri račiću morski,
o sitna tanana algo,
o zrnce bisernog pijeska,
o vedra mirisna dušo,
i zlatna sunčana zrako –
zbogom!
Tri dana prođoše žurno,
tri dana ljubavi naše,
tri dana našeg života.
Al u tri vijeka se ne će
radosti pod suncem sabrat
koliko ja sam je našô
u oku djetinjskom tvom!
Tri svijeta nisu toliko
vidjela sreće, koliko
ja sam je primio, Liddy,
iz tvoje pregršti sitne!
Tri dana našeg života,
tri dana ljubavi naše –
zbogom!
Na morskom sretoh te žalu!
Pržina zlatna, a zlatno
sunašce – a i ti zlatna.
– Kako se zovete? –
– Liddy!
A vi, monsieur? –
– Ja nemam imena, Liddy…
il radije – imam ih mnogo!
Onoliko koliko života
proživljujem u lovu za srećom.
Ta što je ime? Tek udes
čovjeka čovjekom čini,
životom napravlja život.
Pa dođe l’ jedan trenutak,
što nosi borbu i želju,
taj nosi i naše ime. –
A Liddy rukama pljesnu
i krikne, djetinjski sretna:
– Bezimen pustolov vi ste? –
I k meni bliže po vlažnom
ona se dovukla pijesku,
kô morski račić.
– A odatle ste, monsieur? –
– Ja ne znam. Il radije: znam.
O Liddy, ja sam odanle
otkle je i moja sreća:
danas iz velikog svijeta,
sutra iz pustinje sinje. –
– I to je sreći svejedno?
Zar nać je možemo svagdje? –
– Svagdje. Na onome strašnom,
nevjernom talasu morskom,
kô i na ručici ovoj,
malenoj ručici tvojoj.
Prava je sreća kô i mi:
bez imena i bez zemlje! –
– Bez zemlje! Vi ste bez zemlje! –
Klicaše ona – Pustolov!…
Al kad bi lutajuć svijetom
naišli na onu, koja
srcu je najbliža vašem,
kamo bi poveli nju? –
– O Liddy, o mala Liddy!
Tad ima jedan kraj,
kraj izvan granica svijeta,
još ljepši neg li je onaj,
za kojom čeznula Mignon…
Gdje želje čovječje ćute,
gdje nema boli ni nada,
gdje sve je zaborav – – –
Njezine velike oči
gledahu zvedljivo u me,
kô crna sunca dva,
kô želje dvije!
I tri proživjesmo dana
u onom čarobnom kraju.
Oko nas: sunce i more,
u nama: sreća i život.
Al sada – oj zbogom, Liddy!
Pustolov odlazi dalje.
Od jedne do druge zemlje
da luta, basa i traži,
da srce razbaca svoje,
da svoju raskida dušu.
Rasipnik – luda – pijanac…
A ti ćeš ostati ovdje
uz more, sanjareć dalje,
pod suncem, koje će zalud
sa tvoga mirisnog tijela
kušat da izbriše snažne
pečate mojih cjelova…
O Liddy!
O mala, slatka Liddy!
O hitri račiću morski,
o sitna, tanana algo,
o zrnce bisernog pijeska,
o vedra mirisna dušo,
o zlatna, sunčana zrako – – –
U to kroz stanični ulaz
uleti crveni kostim,
široki panama-šešir,
a pod njim dva crna oka,
kô crna sunca dva,
kô čežnje dvije…
Ona je! – Ona je – –
Podigla smioni nosić,
pa traži, gleda i strepi –
I za čas o mom su vratu
visjele njezine ruke,
stišćuć se čvršće i čvršće
u divljem, očajnom bolu…
Jecaj joj kidao život.
I zadnji odjeknu znak:
krenuše željezna kola.
A jedna ručica tanka,
kô mlada skršena grana,
šiljaše posljednji pozdrav…
Nikada, nikada više –
O Liddy! Liddy!
Adieu!
Adieu!
Adieu!
Travemünde, na Istočnom moru,
juli, 1911.
Odgovori