Odjeknuše pucnjevi ubojni hrvatskom domovinom,
I sva se ko udova ogrnu crnom, žalosnom tminom.
Zaljuljala se polja bogata, tužno jeknule stijene,
I jauk vjetrova krenuo kroz šume ožalošćene.
Hrastovi stari i jele, lipe i cvijeće
Digli glasove tužeći, – blisnule zvijezde ko svijeće.
Poletjela tužnjava zemljom, preko ravnicâ, planinâ:
– Neka ugasne svjetlo i vlada žalost, tmina.
Najljepša poteče krv, utihnuše najveće riječi,
Neka utrne radost i pjesma neka ne ječi.
Neka sva srca gore, u suzama blistaju oči,
Neka utihne pjesma i život da se ukoči…
Razumješe tugu ptice, zvijeri, sunce – a oblaci
Zavihoriše nebom ko žalobni, crni barjaci.
– Ubojno krvničko tane upravi mračna ruka –
I neka plaču šume i livade hrvatskog puka.
I neka zatutnji zemlja i neka jauču rijeke,
I potoci neka trube da čuju zemlje daleke!
Neka nas tuga mori i grčevito ridanje hvata –
Neka nam srce trne, krvavo srce Hrvatâ!
Ali nagrnuše potoci bijesni niz gorske strmine
I nabujaše rijeke uz tutnjavu olujine,
Navrelo Jadransko more, i šumi i bijesni i riče –
Probudilo na dnu junake i neba se precrna tiče,
A milijuni seljakâ zastali muklo na njivi
I tuga ih golema sjeknu i bol ih do zemlje privi.
Onda se dignuše tmurni i mahnuše zgrčenom rukom –
Tuga je rodila vihor, što uzdrma hrvatskim pukom…
I planuše tužne oči i sijevnuše blijeda lica,
Od krika se podigla jata teških, mrtvačkih ptica…
Poljima, brdima, morem, šumom i čeličnim stijenjem
Krvava zvoni pjesma – nošena gorljivim htijenjem:
– Krv će zapalit svjetlo i gorjet će plamenom svetim,
Gvožđe će rastalit kruto, smrt donijet će rukama kletim!
Objavljeno: 1937.
Odgovori