Mračno doba

U tuđem kraju tuđe planine,
U tuđem polju tuđa mi žita,
I tuđe ptice, tuđe daljine –
I vječno žedan pijem iz sita.

Mračno je sunce, preduge noći,
I nigdje ne sjaš, moja zvijezdo –
Moram se vratit: u šume poći,
Gdje srce stane u svako gnijezdo.

Na bistrom slapu oprat ću tijelo,
Nakvasit usta suha od žeđi,
Studenom vodom otrti čelo,

I bit ću košto bijahu pređi.
Mračno me doba zagušit neće,
Srkat ću smolu, jesti ću cvijeće!