Od iskona o drevni dube,
Što dva ti svijeta prekri grana:
Gdje Jadran-vali žalo ljube,
Do Tihog tamo okeana,
I preko silnih rijeka trista
I tisuć gora i planina –
Svud isto gnijezdo, ptica ista,
I rod i riječ materina!
Što miriš svetog Kremlja širom,
Sred grada cvateš Libušina,
Nad savskim šapćeš biser-virom
I lovćenskijeh vrh visina,
Nad Labom štono činiš hlada,
I vrhu kama Wawelova,
I sveto što ti sjeme pada
Po grudi grada Metodova!
Od kraja svijeta drugom kraju,
Oj, drevni dube, krošnja ti si,
Gdje Perun sjedi u svom raju,
Do zvijezda mu se munja visi,
Pa vatrenijem žezlom prijeti
I slavenski si oganj brani,
Dok pradjedovi naši sveti
Sve krile ruke ponad nami!
Iz tvojih žilja bije česma,
Što poji divske milijune,
Nad živom vodom živa pjesma
Vjekovitom se slavom kune
Sve tebi, slavo u toj grani,
U kojoj šapće duh otaca
I naši djedi, naši bani
I besmrtnih nam glas mrtvaca!
Treperi njihov šapat tajni,
Kroz stožere nas svijeta spaja,
Ko oganj gori žarki, sjajni,
Daljine naše ogrijava –
To slavenska je riječ slatka,
Što polom zemlje se romoni;
Ko božićnica pjesma glatka
U osvit ljudskoj sreći zvoni!
Pod dubom tvojim čedo spava
Ko Mojsije na valu Nila;
Ah, slavenski mu žar i glava,
Budućnost mu se smješka mila.
On donijet će tamjan mira,
Na golubljem što gori srcu;
U mrzle žile zemnog šira
On topliju će stavit krvcu!
I nek se kolo, sveti dube,
Pod mirisnu ti krene granu,
Nek bratinske se usne sljube
Uz majku Ladu i Živanu –
Te naš će soko da se vine
Nad gordih ptica jata cijela,
Gdje plavom nebu sa visine
Luč sjajna bljeska dana bijela.
I pobjedne će sjat mu oči
Vrh tvojih, sveta lipo, granâ,
Gdje Jadran biser-pjenu toči
Do Tihog tamo okeana,
I preko silnih rijeka trista,
I tisuć gora i planina:
Svud jedno gnijezdo, ptica ista,
Svud rod i pjesma materina!
Nada, Sarajevo, 1897.
Odgovori