Vitez Leon, pobjednik Moriskâ
I miljenik gospâ i huriskâ,
Čeka da se s Don Dijegom bije,
Čeka zgodu sto brže što prije.
Do crkvice svete Izabele,
Gdje se puti križaju i dijele,
Gdje k Sierri širok pogled puče,
Susreli se i zastali muče:
Nagnali su hatove u travu,
Začeli su zabavu krvavu,
Vikali su. Uzdizali štite,
Potezali demeškinje vite.
Sada povik! Strijelom sablja zviznu.
Padne šljem Leonu – konj mu kliznu.
Prosuše se bujne vrane kose,
Skrenuše se oči ko da prose.
Smrt je blizu, vidi se po dahu.
Prska krv po kamenu i prahu;
Al je pala sablja osvetnika
Na crvene usne raskošnika – –
Dotle Don Dijegu žena Blanka,
Bjeloputna lijepa Kastiljanka,
Med ružama sniva na altani,
Vlasi su joj plavi, raščešljani;
Kad on priđe k njojzi – zbunjen susta.
Teško j’ diso, drhtala mu usta.
I dugo je stajao’ i tako –
Jedan paž ga vidje gdje je plako.
Odgovori