O majko, došo sam k tebi
Iz tuđih, dalekih strana –
Tvoje je ovo dijete
I srca tvojega grana.
Odavno ne vidjeh tebe,
Nit kušah cjelove lake;
Na prsi privij me sada,
Boli me shrvaše svake. –
Ti šuteć’ i zureć’ u me
Na prag si kameni sjela;
Lice ti upalo, nujno,
A kosa sva ti je bijela –
Ti svađer, majčice, mučiš.
Možda zaboravi mene…
Ja čudan činim se tebi
I moje oči te snene.
Al da mi srdašce vidiš,
Odmah bi poznala svoje
Mileno gondže, što nekoć
Lice je ljubilo tvoje.
Ah, malo pusti smiješka
Na mene… Moje se grudi
Od nečeg tresu i dršću
Kao da spomen se budi.
– Uniđi u kuću, zboriš
I s tvrdog ustaješ praga;
Oh majko, kako je i sad
Riječ tvoja mila i blaga.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori