Groza je: noću mrko motrit stijenje
Kamo na drevnu gradinu juriša,
Slutiš na samrti da nešto stenje
Jav čuješ sóvâ, prhanje šišmiša.
Hridinsku golet màšina prikriva,
Kamen glomoće sa okorna kuka,
Blag mu potočac ozljedu obmiva:
Slijetaju strave bajovna te puka!
Strave zar? – Nije! – Eno pun mjeseče,
Sve posrebreniv, mison samotniče,
Gradine krnjci uznosice šeće. –
Nešto se živa podno njega miče. –
Kakvo to biće? – Snijeg-bijelo svite –
Glavu oblijeva mjesec vedrim žarom –
Crte raznavam – prije oku skrite: –
Zamjerih kćer pod slave kolobarom.
Uzor-ljepota! koja po dragulji
Taminim svijetom – ko po pruđu basa;
Namjernik duh ju, naše ruke žulji
Trgoše tami silom rodnog pasa.
Baciv u more buzdohan tiranstva,
Razgoneć sove čovječanstva glupa,
Svjesna visokog svoga dostojanstva,
Smjela ko srna razvalinam stupa.
Njojzi pod nogam zelena ko pizma
Mašina drži trošnih se povelja;
Vjeruj! da neće s ostrugama čizma;
Već nas k njoj vodi jedan duh i želja.
Kojoj to? – Znam ja, ti bi pred njom kleko
I ko skalina od mramora šute
Boginji toj – pr’e nego ti ju rekoh,
Ljubio smjerno koljena i skute.
Objavljeno: 1882.
Odgovori