Previja se zelen trsak,
Ljuta mi ga muči bol
Kud on mora penjati se
Uz starovjek, suhi kol.
Kraj njeg šeće lijepa Mare
Gane se na teški jad,
Iskopa, te sobom uze
Milen, slatki rukosad.
Pod prozorac svoj ga sadi,
Njeguje ga, ravna sveđ
I – ukratko do nje bujan
Podigo se trsak – gleđ!
On joj svježi vedro lice,
Dah, – usana pitku sas,
On joj ljubi ranim suncem
Očešljanu, zlatnu vlas.
A, za drugim suđenim li
Ljubezna ju sjekne ćut,
Već joj nudi punan grozdić
Povoljicom svakom sut.
Sav razdragan lijepom dikom,
Ne mari ti više on,
Da bi, kako ona njemu,
I on drugim bio sklon.
Svi ga stoga momci krive,
Prohodeći onud tik:
Da se priječi božjoj pravdi,
Da je zelen zavidnik.
Jer ukriva taj ubrani,
Nedostajni, plahi stvor,
S koga će ih malne izjest
Smrtljiv onaj ljubomor!
Kunu: zimski, bog da, vjetar
Lišćem mu se igro tim,
Ne ščeko se pramaljeća,
Ni se imo ponijet čim!
A ne znadu: zašto čuva
Košuticu šumski kriš?
Jabučicu da sred lišća
Puno rad’je zamjeriš. –
Svijet je svijet – i nikad neće,
Dok ga bude – svetim bit.
Tim ljepota ljepšom biva,
Čim se većma dade krit.
Objavljeno: 1874.
Odgovori