Stijena uvis digla čelo;
Pod njom osojno
U sklon borja groblje sjelo
Tiho pokojno.
Tik do stijene mrtvostajne
Grobak zinuo,
Crn se zastor kobne tajne
S duše skinuo.
U grob taj će božji stvorak
Lijepa Jelina,
Mlad joj život bio gorak
Poput pelina.
Bilo – kad se mladi Ive
Za njom gubio,
Do nje, veli, duše žive
Nije ljubio.
Al je prvo on za Janjom
Suze točio,
Kleo joj se da bi za njom
U grob skočio!
Prevari se drago čedo,
Janja vjeruje;
A on s Jelom, Bog mu ne do,
Pir dotjeruje.
Rastuži se teško Janja,
Svijest ju pustila!
Strašnu kletvu bezufanja,
Tad izustila:
“E da Bog da, nju i mene
U grob spratio!
A on grižnjom uspomene
Vijek si tratio!”
Za tu kletvu čula Jela,
Sva zanijemila,
Zgrozila se s crna djela
Drûga nemila!
I – ne bilo mladoj druge
Van uvenuti,
Ispod hridi crne tuge
U grob krenuti.
Zvona zamnu – kako neće
Nikad zamniti –
Prate jadnu vječna gdje će
Noć se tamniti.
Iza lijesa Ive kroči,
Smrt zavrijedio,
Plah mu pogled, suhe oči,
Sav poblijedio.
Vidio si da je nitko,
Jer se predjelo
Na oblik mu posve čitko
Grešno nedjelo.
Stupa Janja napreda se
Blijeda, upala,
Te na stijenu penjala se,
Kose čupala.
S vrha stijene put se tála
Sunovratila,
Ispred Jele u grob pala,
Vijek si skratila.
Svakog grozna hvata zima,
Mislit dočima;
Jadan Ive glavom kima,
Striže očima.
Objavljeno: 1873.
Odgovori